Kolač s bademima

Engleska kuhinja. Ne znam kakvo vi mišljenje o njoj imate, ali mene nikako ne privlači. Ok, moram biti fer i priznati da ju i nisam previše proučavala, ali imam osjećaj da, osim što sve može biti puding, u sve idu i mljevene sardine. Ali, ne smijem biti intelektualno lijena pa ću se kad-tad i tome malo posvetiti.

Za sada vam donosim jedan jako lagan, možda i najlakši recept s kojim sam se u životu susrela za fini kolač s bademima. Savršeno uz čaj ili kavu.

No, prije toga, mislim da je već lako pogoditi što me inspiriralo. Engleska, engleska hrana, čaj. U redu, mnogo toga može biti, ali najaktualnija stvar je ipak Downton Abbey.

Pa, kako već ide, prvo nešto malo o seriji, ali i samoj povijesti u seriji.

Tema zemljoposjedničke aristokracije i njihove posluge u britanskoj kulturi nije nikakvo novo otkriće. Potrebno je samo spomenuti roman Evelyn Waugh iz 1945. godine Brideshead Revisited, The Sacred & Profane Memories of Captain Charles Ryder po kojemu je kasnije snimljena jednako uspješna serija (1981.). A upravo je televizija medij koji je najčešće temu otkrivao. Spomenuti se mogu humoristične serije Upstairs, Downstairs (1971.-1975., kao i manje uspješan remake iz 2010.), You Rang M'Lord? (1988., 1990.-1993.) ili filmovi The Shooting Party (1985.) i Gosford Park (2001.). Baš je scenarist posljednje spomenutog filma Roberta Altmana, Julian Fellowes, napisao i scenarij za seriju Downton Abbey, koja je svoje emitiranje započela 26. listopada 2010. godine na britanskom ITV-ju, osvojivši vrlo brzo i publiku i kritiku.   

Downton Abbey je, naočigled, serija koja nema ništa spektakularno u sebi, poput velikih produkcija koje su pokrenute sa serijom Rim (2005.-2007.), zatim Tudori (2007.-2010.), Spartak (2010.-2013.) ili The Borgias (2011.-2013). Od aktualnijih, to su Vikings, Outlander, The Musketeers. Više ili manje kvalitetne, glavni aduti navedenih serija ipak su raskošni kostimi i lokacije te uzbudljiva povijesna razdoblja prikazana kao da su lišena svakog oblika čednosti ili morala i uz izrazitom dozom nasilja. Downton Abbey se odlučio za mnogo suptilnije elemente, a često tople priče i duhovite primjedbe (u čemu svakako prednjači lik udovice Violet, Maggie Smith) našli su put do brojnih gledatelja. Radnja je smještena u postedvardijansko vrijeme britanske povijesti, a započinje viješću o potonuću Titanika. U središtu je aristokratska obitelj Crawley, na čijem je čelu lord Grantham, te njihova posluga. Dakle, naočigled ništa novo: još jedna britanska TV serija koja u fokusu ima aristokraciju i njezinu poslugu, a okolnosti joj čine dobro poznata opća mjesta iz povijesti – u ovom slučaju – početak 20. stoljeća. 

Kako je već napisano, britanski filmski i televizijski svijet dotaknuo se ovih tema, no one su najčešće bile bazirane na isključivo jednoj društvenoj skupini – ili aristokraciji ili njezinoj posluzi. Iako se u Upstairs, Downstairs prikazuju oba svijeta, riječ je ipak o humorističnoj seriji. Zamisli Juliana Fellowesa najavio je oskarovski film Gosford Park, što se očito dovoljno svidjelo Garethu Neamenu iz britanske produkcijske kompanije Carnival Films, koji je želio snimiti TV seriju smještenu u postedvardijansko vrijeme, a smatrao je kako je upravo Fellowes idealna osoba za taj projekt. On ga je u početku odbio, ne želeći reciklirati ideje iz Gosford Parka, ali je na kraju ipak prihvatio projekt.

Sam povijesni kontekst, kao i odnosi među prisutnim društvenim slojevima, Fellowesu nisu predstavljali velik problem jer i sam dolazi iz aristokratskog miljea. Ovaj barun rođen je 1949. godine u Kairu u Egiptu u obitelji diplomata. Oženjen je Emmom Joy Kitchener, čiji je pedak slavni Herbert Kitchener. Stoga je mnoge elemente i detalje znao sam postaviti. Zanimljiva je tako anegdota sa seta kada je Fellowes uočio da u nadolazećoj sceni u kojoj ukućani piju čaj, na stolu stoje i čaše s vodom. Odmah je tražio da ih se makne sa stola jer je, kako sam kaže, voda dio suvremenog svijeta. Možda je riječ tek o detalju, no sam je Fellowes rekao kako su male stvari te koje su bitne i pomoću kojih on priča svoju priču.

I upravo kada su film i televizija došli do točke kada su dali sve one epske dijelove povijesti, detalj je dobio na važnosti. Povijest na televiziji u filmu se povremeno oslobađa i modernističkog uvjerenja u konstantni napredak, prikazujući prvenstveno isječak jednog vremena koje je samo za sebe i koje sa svim svojim karakteristikama, mentalitetima i posebnostima kroči u nepoznato.

Ono što je mene osvojilo, bila je prva scene prve epizode, dakle otvaranje serije. Već prve scene serije otkrivaju ono najvažnije: svijet posluge i svijet aristokracije. Buđenje u 6 sati, prilikom kojeg se Anna, glavna sluškinja, poželi barem jednom prirodno probuditi. Užurbana i dinamična atmosfera počinje odmah, jer je potrebno napraviti doručak, rastvoriti zastore i pripremiti salone, kao i vatru u svim kaminima, pripremiti novine, tj. ispeglati ih kako bi se sasušila tinta te kako ne bi ostavljale crne tragove po prstima. Na kuhinjskom se zidu zatim oglašavaju zvonca. Osobne sluge (valet) i sluškinje se odazivaju na pozive, a ubrzo su članovi obitelji Crawley spremni započeti svoj dan. Već u prvih sedam minuta prve epizode Downton Abbeya nudi se kratak uvid u kompleksnu sliku društvenog poretka, koja nas je ubrzo odučila od pojednostavljenog shvaćanja podijeljenih uloga aristokracije s jedne strane i posluge s druge strane. Downton Abbey nudi naime nijansiranu paletu likova koji nipošto nisu šablonski – u određenim slučajevima posluga je konzervativnija od aristokracije, a lordovi i njihove obitelji spremnije prihvatiti promjenu od onih, kojima bi ona možda i više značila.

Upravo takav pristup likovima zanimljivim čini i najklasičnije zaplete skoro svih povijesnih drama od samih početaka – potraga za nasljednikom, osiguravanje nasljeđa, brak, očuvanje obiteljskih tradicija, itd. Unutar takvog kompleksnog konteksta ti se uobičajeni zapleti čine potpuno svježim, gotovo netematiziranim, jer pomažu gledateljima u otkrivanju razina funkcioniranja jednog sustava. Dobar primjer daje jedan od glavnih likova, lord Grantham. On je kao predstavnik tradicionalne zemljoposjedničke aristokracije oženio Amerikanku, koja je svojim novcem spasila imanje od propasti kada ga je preuzimao. Tako je gledateljima predstavljen i novi oblik britanske aristokracije, tzv. buccaneers – Amerikanci koji su svojim novcem spašavali britanske plemićke obitelji brakom, a zauzvrat dobivali titulu.

Iznenađujuće je stoga koliko malo je mjesta posvećeno „političkom propadanju“ aristokracije u odnosu na društveno i, danas naravno sveprisutno, ekonomsko propadanje. Jer, prema nekim povjesničarima, upravo je visoka politika područje na kojemu britanska aristokracija u 20. stoljeću doživljava „propadanje“, ali ne i „pad“. Ali, nećemo se žaliti na manjak političkog :)

Već iz ovih kratkih opisa, vidljiv je razvoj dramskih situacija, sukoba i interakcije. Pitanje nasljedstva imanja i titula u britanskom pravu, odnos aristokracije prema građanstvu, odnos i sukobi među poslugom, ali ponajviše interakcija između ovih društvenih slojeva je zajamčila uspjeh serije Downton Abbey. Humor, u ovom slučaju mnogo suptilniji od ranije navedenih primjera, najčešće proizlazi iz situacija kada se likove suoči s kontrastom staro-novo. Primjerice, strah od struje ili telefona te retoričko pitanje kome uopće treba struja u kuhinji – najavljujući pritom novo doba u kućanstvima koje je povezivalo modernizaciju sa smanjenjem osoblja.

 

Iz svega napisanoga, vidljivo je da sam bila oduševljena serijom. No, to nije dugo trajalo. Druga sezona je bila u redu, ipak je tema bila Prvi svjetski rat pa ne ostavlja mnogo prostora za manipulaciju. No, nakon toga, serija je vrlo brzo postajala pa... sapuničasta. Vrlo brzo su se uljuljali u osjećaj sigurnosti i sveopću popularnost i kao da su se prestali truditi. Odjednom je serija od ovih suptilnih elemenata koji su dopunjavali postojeću interakciju između likova, postala temelj za sve povijesne situacije i momente koji su se odvijali u vremenu radnje serije - odjednom su se svi tokovi povijesti osjetili u Downtonu i prošli kroz Downton. I to ne suptilno. A uz to, odnosi između likova su se sveli na Televisa presenta.

Ljepše rečeno: i dok u prvoj sezoni povijesne okolnosti tek usmjeravaju radnju i oblikuju odnose između likova, one postaju vidljivije, učestalije i važnije u sljedećoj sezoni, koja radnju smješta u vrijeme Prvog svjetskog rata. I doista, sam rat i njegove posljedice neće zaobići ni Downton Abbey. Svi ukućani sposobni za vojsku su na bojištu, a samo imanje je pretvoreno u jednu veliku bolnicu za ranjenike. Neki će poginuti, neki sami sebe ozlijediti kako se ne bi morali vratiti na bojište, a neki će slijediti ideje Ruske revolucije i marksizma. Ovo posljednje će preokupirati vozača Toma, porijeklom Irca, koji će se boriti i za irsku državu. Upravo je nastanak Irske jedan od stalnih elemenata u Downtonu – kao što je to uostalom bila i jedna od glavnih poteškoća britanske diplomacije i politike općenito toga vremena. Serija je tako ustvari jedan mali rezime europske povijesti, budući da se obitelj Crawley suočava s gotovo svim klasičnim problemima vremena: modernizacijom, pojavom ideologija, nacionalnim pitanjem u politici, ratom i ostavštinom rata, bolestima, položaju žena u novonastaloj društvenoj situaciji, ekonomskim nepodobnostima i sl.

Zatvoreni svijet britanske aristokracije upoznaje se s najavom „burnih“ dvadesetih, kada u posjet dolazi mlada nećakinja, navikla na gradski život i provode. Amerikanka Martha Levinson (Shirley MacLaine), koja predstavlja protutežu britanskom visokom društvu, na neki način osobnom pojavom i stavovima najavljuje promjenu odnosa u svjetskoj politici i poretku, odnosima Velike Britanije i Sjedinjenih Država. U nizu dijaloga upravo se preko tog lika zatvoreni svijet aristokracije suočava s problemom prolaznosti i propadanja – dakle, ne samo aristokracije, već i britanske supremacije. Pod takvim uvjetima, starija generacija zemljoposjedničke aristokracije sve više gubi tlo pod nogama, a i smisao vlastitog identiteta, pa riječi spomenutog Davida Cannadinea ponovno itekako odjekuju upravo u liku lorda Granthama: „njihovo je bogatstvo kopnilo, moć nestajala, sjaj blijedio, a njihov kolektivni identitet i smisao postojanja su postupno, ali nezaustavno slabili“.

Velika draž serije je upravo uglavnom pozitivno prikazana i kvalitetna posluga, koja se u međusobno isprepletenim odnosima tematizira kroz individualne probleme (odnos s aristokracijom, dodiri s ideologijom, brak, homoseksualnost). Problemi jednog vremena mogu se tek naslutiti. Dok aristokracija Downton Abbeyja nepromjenjivo „skreće“ nakon završetka Prvog svjetskog rata, teško je oteti se dojmu da je posluga jednostavno vraćena još neko vrijeme u predratno stanje – barem približno. Međutim, u britanskom društvu upravo u tim trenucima, dakle nakon 1918., nastaju bitni problemi koji se odražavaju na tradicionalna kućanstva, budući da su svi slojevi proživjeli jedno kolektivno iskustvo rata, koje je mnogima onemogućilo povratak na staro – tradicionalne odnose posluge i aristokracije. Upravo je Prvi svjetski rat označio početak nestanka klasičnih kućanstava i njihove posluge. Od vremena nakon 1918., posluga se sve više smanjuje; česta fraza Downton Abbeyja „Dobrog lakaja u današnje je vrijeme teško naći“, pravilno odražava obilježja vremena u kojem su gradski poslovi muškarcima uz veće novčane mogućnosti, nudili i bolji društveni status. Također, brojne žene su u raznim poslovima zamijenile muškarce koji su bili u ratu, ali su se otvarali kasnije i novi poslovi koji su također bili možda privlačniji i davali više slobode u raspolaganju vlastitog vremena.

Do sada ste vjerojatno shvatili da volim povijesne serije stavljati u njihov kontekst. Nazovimo to profesionalnom deformacijom. Naravno, ne očekujem da one budu dokumentarac. Mislim da je na kraju ipak najvažnija atmosfera, osjećaj za to vrijeme. Kada bi se smanjile određene sapunice i kada bi Šerbedžija prestao glumiti Rusa, bila bih i dalje zadovoljna. Možda ne kao onih prvih sedam minuta pilota, ali to će ionako biti teško nadmašiti. 

Seriju i dalje gledam. Tu i tamo se iznerviram, ali komentari Maggie Smith su neprocjenjivi, ako i (ne)raspoloženja i kolutanja očiju Lady Mary.

Kako je već bilo riječi o strahu od promjena koje donosi moderan život, ovo će biti jedan takav recept. Za njega vam neće trebati ni mikser!

Kolač s bademima 

(recept preuzet s ove stranice)

- 115 g maslaca

- 200 g šećera

- korica jednog limuna

- 2 jaja

- 1/4 žličice soli

- 1 žličica ekstrakta vanilije

- 1/2 žličice ekstrakta badema

- 130 g brašna

- 100 g nasjeckanih badema

Za ovaj vam kolač treba manji kalup promjera oko 20 cm. Ako imate samo onaj klasični, veći, onda poduplajte sastojke kako vam kolač ne bi bio pretanak. 

Postupak

1. Zagrijte pećnicu na 180 °C, a kalup obložite papirom za pečenje (osim ako ne koristite silikonski).

2. Rastopite maslac i ostavite ga sa strane.

3. Kombinirajte limunovu koricu (ja koristim onu kupljenu koja izgleda kao začin) i šećer. Zatim umiješajte jedno po jedno jaje, dodajte ekstrakt vanilije i badema (ovaj nisam imala pa sam malo pojačala vaniliju) i sol. Sve dobro promiješati.

4. Malo po malo sa špatulom umiješati brašno, a na kraju i maslac.

5. Smjesu izliti u kalup. Posuti bademima (koristim one listiće pa ih ni ne treba sjeckati, a i ljepši su na kolaču) i žlicom šećera. 

6. Peći oko 25 minuta.

Meni ovaj kolač savršeno paše uz čaj. Mislim da sam ga već pola pojela dok sam ovo tipkala :D

Nadam se da ću jednog dana uspjeti stvari pofotkati na pravom svjetlu...

Eto, danas je post malo dulji, ali recept je zbilja kratak pa je prvi dio to trebao nadoknaditi :D

Gledate li Downton Abbey? Ili ste odustali? Što/tko vam je najdraže/i? Volite li povijesne serije općenito?

Do idućeg posta

Nikolina :)