Obiteljski ručak za Svi svete: teleće šnicle s gljivama i kestenjem i pire od celera

Blagdan Svih svetih u Zagrebu poseban je osjećaj. Kada se uputimo prema Mirogoju, putem, osim gužve i različitih prometnih problema, nailazimo na najrazličitije jesenske boje. Od pastelno žutih, smeđih, crvenih, pa čak i zelenu ponegdje. Taj ugođaj je sve jači, sve izraženiji što smo bliži Mirogoju. Ta je Bolleova arhitektonska ostavština doista obilježila grad, dala poseban i jedinstven obol gradskom groblju, posjedu kojeg je inače imao Ljudevit Gaj. Mirogoj je kupljen 1873. godine, a otvoren 1876. Do tada je Zagreb imao niz groblja u samom gradu u kojima se zatim prestalo s pokapanjem. Ta groblja su: Jurjevsko, Rokovo, Sv. Tome kod Gupčeve zvijezde, Vojničko uz groblje sv. Tome na Radićevu šetalištu, Sv. Petra na mjestu današnje istoimene bolnice, pravoslavno na uglu Pantovčaka i Britanskog trga te groblje na mjestu današnje bolnice Sestara milosrdnica u kojima su bez lijesa i bez križa pokapani najsiromašniji građani. (O kulturi smrti vidi Iveljić, 2007.). Ne treba zaboraviti i groblje u Šestinama, groblje Gornje Vrapče, groblje u Remetama, Gračanima, Stenjevcu...

Mirogoj

Na dan Svih svetih slavimo sve one koji su proglašeni svecima, ali i one koji nisu, koje ne znamo, no svoj su život okončali na glasu svetosti, odnsono ostvarili su ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje. Dušni dan se slavi dan poslije, 2. studenog i tada se prisjećamo svojih pokojnika. Na misi se čita evanđeoski odlomak o blaženstvima iz Evanđelja po Mateju, a prenosi Isusov govor na gori:

Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas! (Mt 5, 1-12)

Svi sveti, 15. st.

Blagdan Svih svetih slavi se i u zapadnoj i u istočnoj Crkvi. Povijest ovog blagdana seže u 4. stoljeće. Tada se u Antiohiji slavio na prvu nedjelju po Duhovima blagdan svih svetih mučenika. U 6. stoljeću blagdan je uveden i u Rimu, a u 7. stoljeću ga je papa Bonifacije IV. premjestio na 13. svibnja, dan kada je Pantheon postao crkva posvećena Bogorodici i svim svetim mučenicima pod nazivom Sancta Maria ad Martyres (crkva svete Marije i svetih mučenika).

Sve sveti se slave 1. studenog od 835. godine. Na taj datum ih je stavio papa Grgur IV. Smatra se kako je to učinjeno zbog praktičnosti. Naime, na ovaj blagda Rim je uvijek bio pun hodočasnika. Studeni je odabran kao prikladniji mjesec jer su do tada završavale žetve pa je bilo lakše osigurati hranu i piće za sve pristigle hodočasnike.

U nastavku pročitajte nekoliko štikleca o tome kako su se Svi sveti obilježavali u Zagrebu pred kraj 19. i početkom 20. stoljeća.

Novinska reklama I. Zagrebačkog zavoda za sjajne pogrebe Ivana Božidara iz 1900. godine

Mnogo je toga prije više od stotinu godina bilo slično ili čak jednako kao danas. Na svim su tornjevima harmonično zvonila zvona. Tijekom 19. stoljeća bio je običaj groblja posjećivati u ranim poslijepodnevnim satima, dok je prijepodne vladao mir i spokoj na ulicama Zagreba. Već početkom 20. stoljeća to se mijenja, pa u jutarnjim satima već počinju pristizati na Mirogoj posjetitelji - kako pišu novine, neki kako bi odali počast mrtvima i prisjetili se najdražih, a neki iz znatiželje. U novinama se uoči Svih svetih govorilo mnogo o prijevozu do gradskih groblja. Udeseterostručeni su gradski fijakeri koji su na taj dan mogli računati na dobru zaradu - vožnja od centra grada do Mirogoja i natrag iznosila je četiri krune, kao i drugi prijevoznici na zaprege ili bicikli. Prodavači cvijeća, svijeća i drugih ukrasa također su vrlo dobro prolazili, jer su se njihovi vijenci i buketi prodavali u nekoliko tisuća. Gradska je policija diskretno nadzirala situaciju oko Mirogoja i drugih frekventnih mjesta, kako bi održala red i dostojanstvo.

U Zagreb su u to vrijeme, oko 1900. godine, dolazili i mnogi posjetitelji izvan grada, čiji su najbliži pokopani na gradskim grobljima. U to vrijeme bio je i običaj da pjevačka društva, poput „Kola“, „Slobode“ ili „Mladosti“, obilaze poznate grobove i spomenike poznatih i zaslužnih osoba, pjevajući prigodne patriotske ili žalosne pjesme, najčešće one Lisinskog, Ivana Zajca i Forchtgott-Tovačovskyja. Tako su obično učenici-članovi gimnazijskih zborova započeli sa pjevanjem u poslijepodnevnim satima, primjerice na grobu pjesnika Huga Badalića koji je bio ravnatelj Ženskoga liceja i Donjogradske velike gimnazije. Pjesme su se pjevale i na spomeniku Srpanjskim žrtvama (iz 1845.), uglednih Iliraca u Arkadama ili pravaških pjesnika/književnika Augusta Harambašića i Eugena Kumičića te, dakako, na šestinskom groblju na grobu Ante Starčevića. Mirogoj je prema pisanjima novina bio posjećivan do kasno u noć, a tisuće upaljenih svijeća stvaralo je dostojanstven i krasan jesenski ugođaj. Posebno je u dobrim uspomenama čini ostala jedna srijeda, blagdan Svih svetih iz 1899., kada je nakon duljeg vremena bilo izuzetno lijepo jesensko vrijeme te se okupilo više desetaka tisuća različitih posjetitelja na gradskim grobljima. Za razliku od toga, 1855. godine je zapamćeno dvodnevno nevrijeme uz jaku grmljavinu i kišu te poplave Save. Unatoč tome, na Dušni je dan održana svečana misa pod vodstvom zagrebačkog nadbiskupa Juraja Haulika uz dotada rijetko zapamćenu posjetu, između ostaloga i zbog toga što je na svečanoj misi po prvi puta u Katedrali zasvirano na novim orguljama što je izazvalo izuzetan interes građana Zagreba.

Ipak, zabilježene su i brojne pritužbe građana. Tako su se neki bunili kako fijakeri nisu htjeli preuzeti nikakve druge vožnje osim do Mirogoja, dok su drugi isticali nepravedne cijene kojima prijevoznici nastoje nadoknaditi inače slabo poslovanje. Također su česte bile i nesreće fijakera. Niti uvođenje električnog tramvaja u Zagrebu (1910.) nije mnogo pomoglo u problemu prijevoza do Mirogoja. Tako je ostalo primjerice zabilježeno da je 1911. bilo velikog naguravanja, gužve i nesreća oko tramvaja, te se tražilo dodatne vagone s kočnicama kako bi se izbjegao mogući sudar.

(Agramer Zeitung 2.-3. XI. 1900.; 2. XI. 1899.)

Mirogoj - arkade

Zanimljivo je navesti i jedan, u to vrijeme oko 1900. godine, dosta rašireni običaj. Naime, neki bi građani u stambenim zgradama ili kućama uoči Svih svetih objesili cvjetne vijence na hodnike. Običaj je nastao iz praktičnih razloga, kako bi cvijeće što dulje ostalo svježe uoči Svih svetih. Osim toga, građani su smatrali da se tako na određen način iskazuje ili „podiže“ pijetet prema umrlima. Međutim, činjenica da su zabilježeni i slučajevi u kojima su građani umjetne vijence također vješali po hodnicima govori da je uskoro praktični običaj postao stvar prestiža. Zagrepčanke su se tako ponekad i natjecale tko ima veći, ljepši vijenac, tko ih ima više i može kupiti više. Ponekad se danima postilo ili objedovalo smanjene količine kako bi se moglo kupiti što više vijenaca, na taj način dokazujući među sustanarima ugled obitelji.

(Agramer Zeitung 31. X. 1899.)

Novine su na dan Svih svetih pred kraj 19. stoljeća već izvještavale u uobičajenoj formuliranim kratkim crticama i kronologiji dana. Međutim, vrlo upadljiv je izvještaj u Agramerici iz 1896. godine. Osim što je nepotpisani autor teksta o danu Svih svetih u Zagrebu živopisno opisao lijep sunčan dan koji je posjetitelje pozivao u „grad mrtvih“, posebnu je pažnju posvetio Zagrepčankama. U svojem tekstu opisao je kako inače radosne, živahne i lepršave zagrepčanke, prelijepe gospođe i mlade djevojke - „neosporne kraljice svečanih balova“ - na dan Svih svetih pokazuju potpuno nepoznatu i neočekivanu, neviđenu stranu. One postaju tihe, spokojne i mirne predvodnice svojih obitelji, brinu se za cvijeće i ugođaj, potpuno su posvećene mrtvima i uspomeni na njih, a na njihovim se krasnim licima „tople suze zabljesne iz očiju“.   

(Agramer Zeitung 2. XI. 1896.)

Dirljiva je i priča koja je na blagdan Svih svetih 1899. godine obišla čitavu Austro-Ugarsku. Naime, kada je dan uoči blagdana u Trstu u luci pristao veliki prekooceanski parobrod, brodskog je kapetana zaustavio gospodin iz Budimpešte s upitom o jednom lijesu. Kapetan i posada nisu bili svjesni da su u Manili na Filipinima ukrcali dvometarsku „kutiju“, u kojoj je, kada su je otvorili, ležao lijes lijepe mlade djevojke, koja je bila obučena u prekrasnu toaletu, ukrašena cvijećem i ovijena mađarskom zastavom. Njezin suprug ju je naime, kako bi ispunio njenu posljednju želju, iz Manile poslao na posljednji prekomorski put u svoju domovinu, kako bi na blagdan Svih svetih mogla biti svečano, uz svoju obitelj, pokopana u Budimpešti.

(Agramer Zeitung 2. XI. 1899.)

Uoči dana Svih svetih i Dušnog dana građanska je osviještenost rasla. Tako je oko 1900. godine pokrenuta humanitarna akcija kojom je „Elizabetansko društvo“ u Zagrebu skupljalo novčane priloge i cvijeće - ako i jednu ružu - kako je naglašavao njihov poziv, kojom bi se ukrasili zapušteni grobovi, ljudi koji su bez obitelji ili iz različitih razloga nitko za njihove grobove brine. Osim toga, skupljali su se i različiti prilozi za udovice, samohrane majke, napuštene, stare i bolesne, a odaziv građana je bio vrlo dobar.

(Agramer Zeitung 27. X. 1909.)

Lampaši

Za obiteljski ručak na Svi svete preporučujem vam jednu jesensku kombinaciju:

Teleće šnicle s gljivama i kestenjem uz pire od celera

3-4 osobe

Sastojci:

* za meso

- 60-70 dag telećih šnicli

- 1 glavica luka

- 2 češnja češnjaka

- 30 dag gljiva po želji

- 1-2 žlice brašna

- crno vino

- 250 ml temeljca

- 200 g kestena: kuhanih ili pečenih

- sol, papar

* za pire

- 1 korijen celera – veći

- mlijeko, voda

- žlica maslaca

- sol, papar, češnjak, majčina dušica, vlasac

Priprema:

Pire od celera:

1. Očistite celer i narežite ga na manje komade. Stavite ih u lonac u kojem ćete ga kuhati i dolijte, u omjeru pola-pola, vode i mlijeka dok tekućina ne prekrije celer. Kada provrije, smanjite vatru i kuhajte 20-30 minuta, dok ne postane mekano (kao i kad kuhate krumpir).
2. Kada je celer kuhan, odstranite tekućinu, ali ostavite malo, koliko vam je potrebno prilikom izrade pirea. Dodajte još i maslac i začine i sve izradite u pire.
3. Ako vam se ne sviđa u potpunosti ideja o pireu od celera, možete ga kombinirati s krumpirom.

Teleće šnicle

4. Zagrijte pećnicu na 200 °C.
5. Na malo ulja, na naglo prepržite posoljene teleće šnicle – oko minute sa svake strane. Izvadite ih i stavite u vatrostalnu posudu.  
6. Na masnoći od pečenja kratko prepržite nasjeckani luk.
7. Dodajte gljive i češnjak. Dinstajte oko 5 minuta.
8. Dodajte žlicu – dvije brašna i dobro promiješajte. Zatim ulijte crno vino. Kada prokuha, dodajte malo po malo temeljac. Nemojte sve odjednom, procijenite koliko vam ga treba kako umak ne bi bio prerijedak. Miješajte cijelo vrijeme. Začinite.
9. Dodajte kestenje.
10. Kada se umak zgusne (ali ne poptuno ispari), prelijte sve preko mesa.
11. Vatrostalnu posudu stavite na 20 minuta u pećnicu.

Poslužite zajedno i dobar tek! J

Vidi i:

dr. don Ivan Bodrožić, Blaženstva kao put svetosti

dr. don Ivan Bodrožić, Uz današnju svetkovinu: svetost jednostavnih i malenih

Iskra Iveljić. Očevi i sinovi. Privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća. Zagreb: Leykam, 2007.

don Luka Prcela, Što slavimo na blagdan Svih Svetih, a što na Dušni dan?

Svi sveti