Volim
jednostavne deserte, ne preslatke ili prekremaste. Niakd neću odabrati čistu
čokoladnu tortu ili tortu s nekoliko vrsta čokolade, parfe, ganache. Eventualno ću
uzeti sladolednu tortu, iako nisam ni veliki ljubitelj sladoleda. Stvarno
obećavajuće za nekoga tko ima food blog J
Uglavnom, shvaćate u kojem smjeru ovo ide. Voćni kolači, pite, savijače,
štrudle, tartovi – to je za mene. A idealna torta mi je Pavlova s hrpom
bobičastog voća. Danas
vam želim malo pisati (pričati?) o jednom dosta neuglednom desertu, ali zapravo
carskom. Desertu koji je navodno nastao kao propali pokušaj i bilo im ga je žao
baciti. Još jedan od takvih „neuglednih“, običnih kolača koji mi je uvijek bio
drag, a kojeg sam doživljavala kao prazni biskvit je patišpanja, ali o tome neki
drugi put.
Prije
nego što nastavim, možete li pogoditi o kome se radi prema ovom opisu (riječ je
o povjesnoj ličnosti): malo pogrbljen starac, ali i dalje visok i vitak. Sjedi
za pisaćim stolom u uniformi plave boje koja je nakrcana raznim ordenjem. Oči
su mu prodobrno plave i pomalo umorne. Ćelav je, a lice mu zaokružuju gusti
sjedi brkovi koji proizlaze iz zalizaka/zulufa.
Drobljenac
je vrsta jela, posebice deserta, karakteristična prvenstveno za
ruralno-rustikalna područja Austrije, a koji je tijekom vremena pronašao svoj
put do dvorskih stolova, baš kao i štrudla –predstavnik građanske kuhinje.
Drobljenci i kasnije palačinke vode tako do svojih korijena kao tipični alpski
pripravci iz tave, a upravo brašno, jaja i mlijeko čine temelj svih austrijskih
priravaka koji se rade u posudama na vatri (odnosno tavama i sl.). Drobljenac (Schmarrn/Schmarren)
se prvi put u izvorima spominje 1563. godine na jednom vjenčanju i smatra se da
je riječ moguće povezati s riječju mast (jer stara riječ Schmer zapravo predstavlja
današnju Schmalz, odnosno svinjsku mast). Vjerojatno se pripremalo na masti,
što će kasnije zamijeniti maslac.
![]() |
Pekarnica na parni pogon, 1885. Slika preuzeta s: Österreichische Nationalbibliothek, Bildarchiv und Grafiksammlung |
Austrijska
kuharica iz 18. stojeća tako razlikuje drobljanc od brašna, grisa i žemlje.
Zanimljivo je da u staroj zagrebčkoj kuharici iz 1813. godine Ivana Krstitelja
Birlinga, prvoj na hrvatskom jeziku (Nova
zajedno složena zagrebačka kuharska knjiga u šest razdjelaka, prir. Zlatko
Puntijar Zagreb: Stari Puntijar, 2006.), postoji dio upravo posvećen
drobljencima i u njemu se nalaze recepti za gore navedene tri vrste dorbljenca
te za drobljenac od riže i rakov drobljenac s bademima i mlijekom.
Gore
navedeni opis odgovara, pogađate J
Franji Josipu: Mi Franjo Josip I. po
mislosti božjoj Car Austrijanski, kralj Ugarski i Češki, kralj Dalmatiski, Hrvatski,
Slavonski, Galički, Vladimirski i Ilirski,arhivojvoda Austrijski itd. itd. itd.
Dio je to samo titule koju je nosio najdugovječniji vladar iz dinastije
Habsburg. Titule koja je s njime ušla u povijest, koja je toliko dobro opisala
duh vremena, a još više duh jedne osobe. S njegovom se osobom povezuje čitav
jedan period (francjozefinski), odnosno druga polovica 19. stoljeća pa sve do
vremena Prvog svjetskog rata, kada je „stari car“ umro 1916. godine.
Kao
što smo vidjeli, drobljenac je malo po malo završio i u austrijskim kuharicama,
no kako je došao na austrijski/bečki dvor? Moglo bi se reći da se oko toga još
vode rasprave, a kada je situacija takva, onda često nastanu legende. Tako je i
ovdje slučaj. Prema prvoj legendi, dvorski kuhar je imao težak zadatak
smišljati deserte za austrijsku caricu Elizabetu, poznatiju kao Sissi/Sisi, suprugu
cara (kralja) Franje Josipa (vladao od 1848. do 1916.). Elizabeta je bila,
reklo bi se to lijepo, posebna osoba. Odmah vam moram reći da ja nisam njezin
fan ni najmanje. Da ne ulazim previše u njezinu ličnost, ona je, kada je hrana
u pitanju, jela vrlo malo. S jedne strane, stalno je držala teške dijete. Čak
možete pronaći i knjige s njezinim režimom prehrane. S druge strane, često je
imala zubobolje pa nije jela previše slatkih stvari. Stoga je dvorski kuhar
morao smišljati nešto vrlo lagano i ne previše slatko. Tako je jedan dan
napravio drobljenac, no to se carici nikako nije svidjelo. Nakon toga je Franjo
Josip rekao da se njemu da taj „šmarn“ što ga je Leopold (kuhar) napravio.
Naime, „šmarn“ u bečkom žargonu znači i nešto bezvrijedno, beznačajno, ništavno
ili glupo. Ili, zagrebački, kaj god. Njemu se to izrazito svidjelo i postalo
je, navodno, njegov omiljeni desert. Kako je tu ipak riječ o kakaniji, tako je i ovaj obični i
neugledni šmarn postao Kaiserschmarrn
ili kajzeršmarn.
Scena iz vjeojatno najpoznatijeg filma o "životu" Franje Josipa i Elizabete: Sisi, die junge Kaiserin (ova konkretno iz nastavka iz 1957.) |
Druga
legenda ide otprilike ovako: Franjo Josip je bio negdje u lovu u Alpama, kod
Bad Ischla (što i danas tvrde tamošnji stanovnici). Ugostili su ga gladnog i
izmorenog u jednoj pastirskoj kolibi te mu poslužili, dakle, tipično jelo
ruralnih predjela Austrije. Ili u malo drugačijoj verziji: sve isto, samo mu nisu htjeli poslužiti drobljenac, nego bogati desert, ali od nervoze što se priprema za cara, on se raspao. Caru se to tako svidjelo da je jelo odmah
preimenovano u, pogađate, Kaiserschmarrn.
Kuhanje
se od razdoblja baroka smatralo posebnom vještinom, umijećem, a posebice kada
su deserti u pitanju jer su do 19. stoljeća bili uglavnom samo na stolovima
aristokracije. Tek od 19. stoljeća slastice postaju i dio svakodnevice
građanstva. No, i tada je zadržan tzv. aristokratski epitet (jer je bilo
spravljeno u čast nekoga i sl.) pa mnoga jela i dalje imaju razne titule u svom
nazivu: Kaisertorte, Kaiserbrot, Kaiserpudding, Souffle Kronprinz (kraljevićev
souffle), Diplomatensauce (diplomatski umak), Königskuchen (kraljevski kolač),
Herzogsbrot (vojvodin kruh)... I, naravno, Kaiserschmarrn kao carski
drobljenac.
Danas
se to smatra tipičnim bečkim jelom. Svi pripravci od brašna temelj su
austrijske kuhinje, a drobljenci i palačinke su toliko raširene od samih
početaka da svako mjesto ima neko svoje tradicionalno ime za te pripravke. Ono
se proširilo, kako to obično bude, i na druge krajeve Monarhije pa je tako u
Sloveniji poznat pod nazivom cesarski
praženec ili šmorn, u mađarskoj
je császármorzsa, u Češkoj trhanec ili kajzršmorn, a u Hrvatskoj carski drobljenac ili kajzeršmarn.
Kajzeršmarn
*
po osobi 2 jaja pa prema tome onda povećajte i ostale sastojke
Sastojci:
-
4 jaja – razdvojiti bjelanjke i žumanjke
-
30 g šećera
-
180 ml mlijeka
-
100 g brašna
-
prstohvat soli
-
50 g maslaca
-
40 g grožđica (po želji možete grožđice
namočiti u rumu)
Priprema:
- Brašno,
šećer, sol, žumanjke i mlijeko pomiješati u glatku smjesu.
- Istući
snijeg od bjelanjaka i dodati ga u prvu smjesu. Sve sastaviti.
- U
jednu tavu ili posudu (ipak malo dublju, dakle ne onu za palačinke)
rastopiti maslac, uliti smjesu (možete dio po dio pa vam ne bude
predebelo, ali neka ne bude ni pretanko), posuti grožđicama. Kada bude
gotova s jedne strane, smjesu okrenuti i do kraja ju kratko ispeći u
prethodno zagrijanoj pećnici na 200 °C. Izvaditi i s dvije vilice ju
drobiti na sitne komade.
- Možete
ju posuti s malo šećera i vratiti kratko u pećnicu.
- Izvaditi,
posuti šećerom u prahu i poslužiti ili uz kompot od šljiva (tradicionalno)
ili uz neku marmeladu/džem po vašem izboru.
NAPOMENA:
Meni se često ne da to završavati u pećnici pa kada tijesto bude gotovo s jedne
strane u tavi, izdrobim ga i onda ga miješajući tako i završim u tavi. Ne znam
radim li time neki smrtni grijeh, ali zadovoljna sam konačnim rezultatom J
I
ne zaboravite, izreka kaže bolje da gosti čekaju Kaiserschmarrn, nego da Kaiserschmarrn
čeka goste.
* * *
S osobom Franje Josipa povezuje se čitav jedan period
(francjozefinski), odnosno druga
polovica 19. stoljeća pa sve do vremena Prvog svjetskog rata, kada je „stari
car“ umro 1916. godine.
Govorilo se, stari car nije ostao ničeg pošteđen. I
doista, tijekom svoje duge vladavine doživio je veliku revoluciju 1848., nekoliko
vojnih sukoba (primjerice rat s Prusijom, Italijom, Prvi svjetski rat), a
nadasve osobne tragedije - razbaštinio je jednog nestašnog rođaka, jedini sin
mu je relativno rano u životu počinio samoubojstvo, supruga Elizabeta ubijena
je u atentatu anarhista, doživio je i Sarajevski atentat na
prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. I to je vjerojatno sve doprinijelo da
su ga ljudi, njegov narod, naročito u poznim godinama poštivali ili imali
sažaljenja. Smatralo se da je car pobožan čovjek, jednostavan, vojnički
discipliniran i uredan. Dobro odgojen i uvijek prikladno pristojan, nikad sklon
kakvoj ekstravaganciji ili ekscesu. Bio je sklon vojsci i vojnim događanjima,
ali ne i ratu. Shvaćao je svoju vladavinu kao od Boga uručenu, ali ujedno i kao
posao. Na jednom se popisu stanovnika car izjasnio pod profesijom kao
„samostalni činovnik“ - što je samo po sebi proturječnost. Imao je vladar i
mnogo mana, neki će reći da je u svojoj disciplini i formalnosti bio dosta
ograničen. Bio je krut, što su osjetili i njegov sin i njegova supruga. Voljen
i među aristokracijom i običnim pukom. Tijekom svoje je vladavine proputovao
gotovo sve kutke svoje zemlje, Austro-Ugarske. Posjetio je Hrvatsku, Dalmaciju
i Slavoniju u više navrata; bio je na Sinjskoj alci, koja je održana na njegov
rođendan i njemu u čast, te je od tada ustaljena i praksa da se trči tijekom
kolovoza. Doživio je svečane dočeke u Zadru, Splitu, Trogiru i Dubrovniku,
potom Hvaru, Starom Gradu, Jelsi, zatim Šibeniku, Kninu, Drnišu i Skradinu,
Rijeci, Puli, dakako u Zagrebu nekoliko puta, Bjelovaru,… Jedno od njegovih
posljednjih većih putovanja bilo je sredinom 1910. u Bosnu i Hercegovinu, gdje
je posjetio nemali broj gradova.
![]() |
Mlađi Franjo Josip u Bad Ischlu Slika preuzeta s: Österreichische Nationalbibliothek, Bildarchiv und Grafiksammlung |
A ljeta je provodio u „svom“ Bad Ischlu. Tako i
dan danas, na carev rođendan, 18. kolovoza, eto proslava u tom topličkom mjestu
u prirodi u Gornjoj Austriji. Volio je to odmorište od svega srca, povezivalo
ga je s mladošću, s vremenom kada još nije bio vladar (naime car je postao
jedva punoljetan kada je nakon abdikacije 1848. Ferdinanda I. kao njegov nećak,
dakle ne prvi u liniji nasljeđivanja, preuzeo vlast) ili kada su svečano
objavljene zaruke s mladom Elizabetom Bavarskom, njegovom rodicom - jer tada se
to još smatralo uobičajenim. Ljubav s mladom Elizabetom, Sisi, bila je prava
romansa, jer predviđeno je bilo da car oženi njezinu stariju sestru.
„Sommerfrische“, ladanjsko ljetovanje, priroda, odmak od Beča i velike
politike, to je vladaru trebalo. Postoje brojne anegdote o carevom boravku,
njegovim odlascima u lov, susretima s ljudima. Jednom je prilikom za svečanu
proslavu rođendana, 18. kolovoza, pozvan poznati skladatelj Anton Bruckner.
Nakon glazbene priredbe i mise, car je Brucknera pozvao na večeru u svoj
„konak“. Govorilo se da je Bruckneru godilo jelo i piće, da se volio odavati
tim užicima; i doista nakon nekoliko je hodova različitih predjela i jela, već
prilično sit, odlučio otkopčati pas. Franjo Josip ga je priupitao: „… čini mi
se, gospodine Bruckner, da više ne možete. A baš sada dolazi vaše omiljeno
jelo, patka.“ Nato će Bruckner domišljato: „Znate, Veličanstvo, to ide
otprilike ovako: koliko god popunjena i prekrcana bila katedrala sv. Stjepana,
kada se Vi u njoj pojavite, uvijek dobijete mjesto“.
![]() |
Dolazak u Bad Ischl Slika preuzeta s: Österreichische Nationalbibliothek, Bildarchiv und Grafiksammlung |
Franju Josipa narodi te Austro-Ugarske pamte kao
strogog, ali pravednog vladara, kao čestitog cara i kralja - Teddy Roosevelt
rekao je „posljednji europski vladar stare škole“. Može se pak reći i da je bio
utoliko moderan, što je dvorskom propagandom, ali i vlastitim držanjem, promovirao
carski kult. Pojavljivao se redovito na javnim proslavama, organizirane su
brojne masovne manifestacije, uvijek prisutan pri nekom otvaranju, krštenju,
projektu… Na njegov je rođendan inače mali seoski Ischl oživio u potpunosti.
Planinsko osvjetljenje, vatra, okićene ulice i trgovi, svečani banketi i
kazališne predstave, serenade i limena glazba.
![]() |
Dolazak posebno važnih kuhara i drugog osoblja u Bad Ischl Slika preuzeta s: Österreichische Nationalbibliothek, Bildarchiv und Grafiksammlung |
A slavilo se,
„zajedno s vladarom“, i diljem zemlje. U Zagrebu, prolistati treba staru Agramericu, legendarnu novinu, pa se
može uočiti primjerice na jubilarni 80. rođendan vladara: na prvoj stranici
posveta „restoratoru Monarhije“, feljton posvećen kralju i caru, zatim popis
različitih proslava, svečano otvaranje električnog tramvaja (1910. godine) koje
je obavio gradonačelnik Janko Holjac, također na rođendan vladara. Proslava
diljem središta grada. Limena vojna glazba kruži gradom: od Rudolfove vojarne,
preko Ilice i Mesničke do Gornjeg grada, zatim do Kamenitih vrata i Duge ulice
(Radićeva danas) do Jelačić-placa, pa preko Trenkove i Gundulićeve do Sveučilišnog
trga (danas eto, Trg maršala Tita) i Deželićeva prilaza natrag u kasarnu.
Crkvena zvona, misa, svečanosti kod bana Tomašića. Uređene su ulice, okićeni
trgovi, od 20h kreće i svečana električna iluminacija centra grada - velikih
institucija i trgova. Građani su kitili vlastite zgrade i kuće, postavljali
slike na prozore, zastave… ovisno o mogućnostima i druge dekoracije. Bio je to
uistinu blagdan. Već 1855. zabilježena je i praksa darivanja: bogatiji su
građani uglavnom anonimno na vladarov rođendan određene svote novaca izdvajali
za najpotrebitije, najsiromašnije građane…
![]() |
Slika preuzeta s: Österreichische Nationalbibliothek, Bildarchiv und Grafiksammlung |
Nešto i o njegovoj politici. Iako je umro tijekom
Prvog svjetskog rata, često ga se pamti i kao vladara koji se odupirao
ratovanju - u mladosti je doživio ratna zbivanja oko revolucionarne '48. kada
ga je spasila ruska vojska, a i kasnije nije imao pretjeranih uspjeha, gubio je
ratove protiv Italije, Prusije… To ga je odlučno odvratilo od mišljenja da se
krize rješavaju ratovanjem, praksa koje se mnogi vladari nisu odricali.
Međutim, neki povjesničari govorili su da je njegov konzervativan um, njegova
nesigurnost koja mu je urođena od mladenačkih burnih godina, odnosno želja da
on presuđuje u baš svemu, sputavala Austro-Ugarsku u prirodnom razvoju.
Miroslav Krleža će „starom faraonu“ svakako zamjeriti što je zapustio Hrvatsku
i Slavoniju, što je 19. stoljeće u njegovim očima mrak, blato i periferija -
čemu su Habsburgovci najzaslužniji. Teško je dati konačni sud: njegov karakter
je zemlju doista odvukao u određene deformacije, zastarjelosti, tipične
paradokse i dvostranosti. S druge strane, ipak je u njegovoj vladavini
uspostavljen red, nastojala se poštivati vjerska tolerancija, modernizirali su
se gradovi, ceste, važne prometnice, uvodile željezničke linije, uređivala
obala. I danas često naletim na slijed riječi „…to i to je uređeno u doba
Austrije (čitaj francjozefinskom
periodu)…“. Nekada se kritizirao pristup Monarhiji i caru kao supranacionalnom
biću, nešto što dakle nadilazi pojedinačne nacionalnosti i njihov smisao.
Smatralo se da zatire težnje Hrvata, Čeha, Slovaka i drugih „manjih“ naroda
Austro-Ugarske; danas se pak teži europejstvu i novom obliku
supranacionalnosti, govori se da nacionalne države nisu dovoljne. Sud nikako
nije definitivan, nikako ne može biti jednosmjeran. Zapravo, teško ga je i
izreći, naročito kroz ovako lapidarna promišljanja. Za to je potrebna
znanstvena studija, nešto što će graditi na temeljima starih povjesničara koji
su se bavili njegovim životopisom.
![]() |
Bad Ischl Slika preuzeta s: Österreichische Nationalbibliothek, Bildarchiv und Grafiksammlung |
Što je danas od toga franc-jozefsinskog vremena ostalo,
ponekad se pitam? Ljetovala sam na Braču i uočila „Most Franje Josipa“. Takvih
naziva ostalo je još ponegdje, može ih se naći u Dalmaciji i kontinentalnoj
Hrvatskoj, kao i u Češkoj, Slovačkoj, jako rijetko u Mađarskoj, gdje se tek -
kako mi je nedavno jedan mađarski povjesničar priznao - flaširana marka vode
zove po „Ferencu Joški“ (u Mađara je uvijek omiljenija bila Elizabeta, koju su
u narodu smatrali „svojom kraljicom“ - stvarajući pravi kult od njezine ličnosti), i naravno Austriji, gdje se također tijekom prvog dijela druge polovice
20. stoljeća potiskivala ta baština, ali je zato posljednjih desetljeća
doživjela komercijalnu „eksploziju“, pa Rumunjske, Poljske sve do arktičkog
arhipelaga nazvanog „Zemlja Franje Josipa“ ili „Zemlya Frantsa-Iosifa“. Da se slika cara pamti i danas, svjedoče mnoge
sitne pojedinosti. U filmovima je on model, bilo da se radilo o „mladom
kraljeviću“ kakav je bio kada je romansa sa Sisi započeta, ili češće, o starom
mudrom vladaru. I u književnosti, naročito austrijskoj, on je čest motiv,
simbol starog vremena, običaja, mentaliteta. Češki humor dotiče se Františeka
redovito, bilo u filmu, bilo (češće) u
književnosti, karikaturi, feljtonima.... Čak i kod nas, gdje se čini da je
riznica „kolektivne memorije“, „kulture sjećanja“ ili „povijesne memorije“
krajnje ispražnjena kada je riječ o 19. stoljeću i Mitteleuropi, jer 20.
stoljeće toliko dominira, Franjo Josip je još prepoznatljiv. Pojavljuje se on
na karnevalu, svečanim otvorenjima, maskiranim noćima u muzejima. Još uvijek
se, ponekad, nešto o njemu i piše - prisjete ga se radio, televizija,… Prije
nekoliko mjeseci na radiju sam slušala emisiju o gradskim zbivanjima, pa je
jedna starija zagrebačka gospođa zabunom prozborila - „na trgu Franje…Josipa…“.
Ne znam koji je točno trg mislila, nekoć se tako nazivao Tomislavov trg - nekoć
davno, do kraja Prvog svjetskog rata. No, onaj opis s početka teksta ostaje kao standardni i prepoznatljiv opis, baš kao što se Elizabetu pamti isključivo u mladim godinama...
Literatura:
Ivan
Krstitelj Birling. Nova zajedno složena
zagrebačka kuharska knjiga u šest razdjelaka, prir. Zlatko Puntijar Zagreb:
Stari Puntijar, 2006.
Franz
Maier-Bruck. Das große Sacher Kochbuch.
Die österreichische Küche. München: Schuler Verlagsgesellschaft, 1975.
Boris
Perić. Priče iz bečke kuhinje.
Zagreb: Meandar, 2004.
Heinz
Rieder. Kaiser Franz Joseph. Anekdoten.
Verlag Styria, 1979.
A.
J. P. Taylor. Habsburška Monarhija
1809.-1918. Zagreb: Znanje, 1990.
Your website is very beautiful or Articles. I love it thank you for sharing for everyone. Restorani đakovo
OdgovoriIzbriši