Kolač sa smokvama, medom i maslinovim uljem

Inspiracija za kolač sa smokvama, medom i maslinovim uljem proizašla je upravo iz Uskrsa. Naime, htjela sam pripremiti nešto što bi bilo povezivo s tipičnom hranom iz ranokršćanskog perioda. No, taj mi se zadatak pokazao malo težim nego što sam mislila. Iako je izvor bio sasvim jasan na samom početku, a to je Novi zavjet, no bilo mi je teško dobiti sliku o jednoj ustaljenoj svakodnevici, kako se to može donekle steći u Starom zavjetu. S druge strane, istraživanja koja se bave hranom u ranom kršćanstvu najviše su orijentirana prema uporabi i značenju kruha i vina te prema ritualima općenito i asketizmu. Hrana te način ishrane u religiji su oduvijek predstavljali važan segment i na svoj su način razdvajali i razlikovali pojedine vjerske skupine. Možda su najbolji primjer u tom kontekstu Židovi. Nedostatak materijala za proučavanje hrane u kršćanskoj svakodnevici u samim počecima nam također može nešto reći, a to je da joj se, osim one već nabrojane koja je imala vrlo izražajnu i definiranu simboliku, nije davala prevelika važnost. Odatle i sva istraživanja o kršćanskom asketizmu, što je posve jasno kada stavimo kršćane u kontekst u kojem su živjeli. Ipak, kršćanstvo se nadovezuje i povezuje s ranije ustanovljenim antičkim tradicijama, prihvaćajući isprva neke navike, nanovo ih definirajući kroz vlastite običaje koji su se postupno razvijali. Nije dakako potrebno ulaziti u detalje, jer je pitanje hrane u ranim euharistijskim slavljima dosta kompleksno i uporaba određenih namirnica varira od jedne skupine kršćana do druge. Ono što si danas predočavamo kao uobičajeno ili što nam se čini da je bilo od samih početaka, nastalo je tek nakon dugih nastojanja za ujednačavanjem.

Pritom kruh (žitarice), vino (grožđe) i maslinovo ulje (masline) - mediteranska trijada - čine okosnicu, koja se geografski, ali i mentalitetom, vrlo lako povezuje s podnebljem Mediterana. Na ovom mjestu teško mi je proturječiti Fernandu Braudelu, velikom povjesničaru Sredozemlja, koji je povijest tog „europskog“ mora gledao povezanije nego itko prije njega i koji je unatoč grubim razdjelnicama koje su činile vjerske razlike, kršćani, pogani, Židovi i muslimani, pronalazio određene elemente koji se ponavljaju, dakle konstante koje su se diljem Mediterana uvijek javljale, u drugim oblicima, drugim okolnostima, kroz druge običaje i definicije. Spomenuta trijada stajala je u središtu antičke rimske prehrane, ali primjerice i židovske te ranokršćanske. Tijekom sukoba i vjerskih progona, Rimljani su upravo preko racioniranja ili zabranjivanja kruha, vina i ulja pokušavali istisnuti Židove, znajući da ulje primjerice ima, uz to što je sveprisutno u prehrani, i snažnu simboliku moći i snage te higijensku ulogu. Kruh i vino štoviše su zauzimali važna ritualno-vjerska mjesta koja su se nalazila u srži vjerske mistike - kako se činilo Rimljanima. 

Bogatstvo Mediterana, velikog srednjeg europskog bazena, omogućilo je raznim semitskim lutalicama i putnicima da se nastane na „plodnim“ obalama gdje su mogli pronalaziti trajne izvore hrane. Isto se događalo i u starom Egiptu, Troji, Kreti, Ateni, sa Židovima i u ranom kršćanstvu - svi su oni ovisili o plodovima i hrani koju im je pružalo Sredozemlje. Na taj se način, uz osnovne mediteranske sastojke, svakako odvojena kuhinja samostalnije razvijala, dok je Rim, kao veliki „kotao za pretapanje“ (melting pot), povezivao te različite kulture i tradicije, zbližavajući ih. Ipak, namirnice koje se najčešće spominju kod kršćana, uz kruh, vino i vodu, su sir, med i mlijeko, ulje, sol, voće i povrće karakteristično za podneblje (grožđe, smokve, šipakmasline, kruške, jabuke...) i, naravno, riba. Sva ova hrana ima svoje značenje i mjesto u euharistiji u samim počecima. Odsustvo mesa kasnije je potaknulo brojna nagađanja i teorije o tome kako su prvi kršćani bili vegetarijanci. No, to nije dokazivo. Meso je bila namirnica rezervirana samo za najimućnije te je i među samim Rimljanima često bila predmet žudnje. Posegnemo li za Svetonijevom biografijom Gaja Julija Cezara, pronaći ćemo i opis što sve Cezar, u trenutku trijumfa, daruje svojim veteranima i građanima Rima - uz zemlju, novčane nagrade, slavlja i žito, Cezar je naredio i javnu distribuciju mesa - čin koji je zasigurno izazvao oduševljenje. Meso se uostalom prvenstveno povezivalo sa poganskim ritualima ili slavljima poput spomenutog pa ga se zato ne može pronaći na popisu namirnica za euharistijska slavlja. Može se postaviti pitanje zašto je to toliki problem ako su se ritualne žrtve prinosile već i kod Židova. Smatra da su se kršćani „oslobodili“ brojnih restrikcija u hrani koje su bile u judaizmu i da su smatrali kako je sva hrana prigodna za konzumaciju. No, (samo)restrikcije koje su bile nametnute i koje su poštivane, učinile su ih drugačijima od ostatka društva i na taj način još dodatno definirale.

Teško je strogo razdvojiti rimsku i ranokršćansku hranu. Nekoliko je razloga. Najvažniji, kršćanstvo se razvijalo na području Rimskog Carstva i ljudi su, logično, ovisili o namirnicama, hrani s područja kojeg su nastanjivali. Kako se radi o bliskoistočnom, mediteranskom okružju, sasvim je jasno da se radi o vrlo sličnim, ako ne i istim sastojcima koji se ponavljaju: vino, kruh, riba, med, mlijeko, razno voće, a ponajviše grožđe, smokve i sl. te sušene verzije tog voća. Stoga su se jedino mogli razlikovati po simbolici te hrane i stilu života. A razlikovala se i konzumacija. Kada se pogleda Novi zavjet, vidljivo je da nema mnogo mjesta posvećenog hrani. Mnogo se više o njoj govori u Starom zavjetu. Iz toga proizlazi i diferencijacija kršćana s ostalim stanovnicima Carstva, tj. poganima. Dok njih karakterizira uživanje u obilnim količinama hrane i pića (rimske gozbe!) i dekadencija koja se nadvila nad zadnja stoljeća Rimskog Carstva, kršćani njeguju asketski pristup, čistoću od svega što im okolina nameće. S druge pak strane, bliske ili iste namirnice, pa i način pripreme, činio je prelazak iz tih mediteranskih kategorija lakim. Kada su se rimski legionari, udaljeni od Apenina, susreli s barbarima koji su obilato konzumirali meso, uspostavilo se da im taj način ishrane nije odgovarao. Isto tako, stoljećima kasnije pa sve do gotovo modernog doba, uspostavit će se jedna nevidljiva europska ravnoteža između pića juga – vina i sjevernjačkog piva. U različitim razdobljima vino će prodirati na sjever ili pivo na jug, oviseći o trendovima i trgovačkim cijenama. S druge strane, kršćanski se običaji, u smislu povijesti kulinarstva, nadovezuju na ranije poganske tradicije, te će kroz stoljeća prelazak biti prirodniji, naravno, konstanto u znaku Mediterana, a raskid će biti najviše u smislu simbolike. Mediteran na taj način nije samo prostorna poveznica, već i puno dugotrajnija vremenska.

Upravo iz tih ključnih i sveprisutnih namirnica, htjela sam složiti jedan kolač koji bi ih povezao pa je tako nastao kolač sa smokvama, medom i maslinovim uljem:

Sastojci (za kalup promjera 25 cm):

100 g maslaca rastopljenog

220 g brašna

1 ½ žličica praška za pecivo

prstohvat soli

180 ml maslinovog ulja

15 ml mlijeka

4 jaja

200 g šećera

korica od 2 limuna

200 g smkova (suhih ili svježih)

oko 6 žlica meda

Priprema:

Zagrijati pećnicu na 180 °C.

U jednu manju zdjelu pomiješati brašno, prašak za pecivo i sol.

U drugu manju zdjelu pomiješati rastopljeni maslac, ulje i mlijeko.

U treću veću zdjelu umutiti jaja, šećer i limunovu koricu dok ne dobijete smjesu svjetlije boje.

U smjesu jaja i šećera zatim dodavati suhe i mokre sastojke, tako da krenete i završite sa suhim.

Na dno kalupa stavite papir za pečenje koji možete još malo premazati maslacem. Prepolovite smokve i posložite ih po dnu kalupa. Preko njih žlicom raspršite med (koliko želite; predlažem da ga manje stavljate na rubove). Na kraju sve prelijte smjesom od maslinovog ulja.

Stavite peći oko 30 minuta ili dok nije u potunosti sve gotovo – provjeravajte čačkalicom.

(Recept za kolač s maslinovog ulja preuzela sam s ove stranice: http://www.foodandwine.com/recipes/ligurian-olive-oil-cake)

Ovaj kolač je vrlo jednostavan i možda vam zatreba baš nešto takvo kada „iznenada“ nestanu sve druge slastice. Nadam se da ste dobro proveli ove blagdane i da ste se odmorili :)

Literatura:

Abulafia, David. The Great Sea: A Human History of the Mediterranean. Oxford University Press, 2011.

Braudel, Fernand. Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. Zagreb: Antibarbarus, 1997.-1998.

Gaj Svetonije Trankvil. Dvanaest rimskih careva. Zagreb: Naprijed, 1978.

Garnsey, Peter. Food and Society in Classical Antiquity. Cambridge University Press, 1999.

McGowan, Andrew. Ascetic Eucharists: Food and Drink in Early Christian Ritual Meals. Clarendon Press, 1999.

Toussaint-Samat, Maguelonne. A History of Food. John Wiley & Sons, 2009.