Kako nam je krenula nova sezona Igre prijestolja, odlučila sam već poznati (i prvi <3) recept za Sansine omiljene kolačiće od limuna osvježiti novim tekstom. Primila sam se brojnih tema (između ostalih i iskustva snimanja serije u Dubrovniku) pa krenite sa mnom na fantasy putovanje :)
 |
| Game of Thrones s05 |
U nedjelju, 12. travnja, kreće s emitiranjem peta sezona serije Igra prijestolja / Game of Thrones. HBO je odlučio premijeru nove sezone prikazati svima istovremeno (dakle na lokalnim HBO programima u 170 zemalja) pa će se i kod nas moći vidjeti već u 3 sata ujutro. Igra prijestolja je jedna od produkcijski najzahtjevnijih (ako ne i najzahtjevnija) serija; nadmašila je gledanost Obitelji Soprano (The Sopranos) na HBO-u, a od 2012. drži rekord najpiratiziranije serije.
Što još uopće reći o seriji Game of Thrones? Krenimo s nekoliko općepoznatih podataka. S emitiranjem je započela 2011. godine i trenutno iščekujem(o) petu sezonu. Serija je adaptacija romana Georgea R. R. Martina A Song of Ice and Fire (Pjesma leda i vatre), a za HBO su je kreirali David Benioff i D. B. Weiss. Ono na što smo zasigurno ponosni jest da se od druge sezone serija snima na raznim lokacijama u Hrvatskoj, od kojih zasigurno prednjači Dubrovnik i okolica kao King's Landing (Kraljev grudobran). Kasnije su se Dubrovniku pridružili Split, odnosno Dioklecijanova palača (podrumi palače u kojima Daenerys drži zmajeve, u palači se nalazi i njezin tron, a ulice su poslužile kao ulice Meereena; navodno će za 5. sezonu poslužiti i kao King's Landing / Kraljev grudobran), Vila Dalmacija koja u novoj sezoni treba predstavljati Dorne, Klis (opet Meereen), Šibenik (Braavos), Ston (zidine za Kraljev grudobran), Nacionalni park Krka. A gdje su tek ostale lokacije!
 |
| Dioklecijanova palača |
Game of Thrones je zbilja postao fenomen i to će biti dok god traje: izvanredna i raskošna produkcija, likovi koji su nam brzo postali dragi, čak i kad ih mrzimo, zapravo ih volimo mrziti, scene o kojima se raspravljalo, svijet u kojem je dozvoljeno gotovo sve i, kako ćemo vrlo brzo naučiti, sigurnost nije garantirana. Kako je vrijeme prolazilo, serija je izazivala i razne kritike, ponajviše one o nasilju, tretmanu žena u seriji, seksizmu i mizoginiji općenito.
Igra prijestolja uspješno je nastavila fantasy niz koji je, za novije vrijeme, stvoren u „paralelnim“ književnim i filmskim svjetovima Gospodara prstenova i Harryja Pottera. Ubrzo je većina televizijskih kuća pokušavala pronaći, kako to obično biva, svoju inačicu koja bi privukla gledatelje željne ovog ili sličnog žanra, ali zanimljivo je da su izlazile iz fantasy žanra i zaustavljale se samo u krvavijim povijesnim razdobljima.
Uvijek mi je bila zanimljiva kombinacija fantasy žanra i povijesti, odnosno činjenica kako se najveće priče uvijek odvijaju u predmoderno doba (a čak i ako radnja krene u modernijim vremenima, ona se vrlo često brzo „prebaci“ u neki drugi svijet). Igra prijestolja je svakako vratila taj imaginarij u centar pozornosti, ali moglo bi se i reći da se ona uspješno nastavila na niz raznih TV serija povijesne tematike koje su sa serijomRim (Rome) dobile novi uzlet. Zlatno doba srednjovjekovnog imaginarija u popularnoj kulturi vjerojatno su bile 1980-e: Excalibur (1981.), Conan barbarin (1982.), Die unendliche Geschichte / The NeverEnding Story (1984.), Crvena Sonja (1985.),Highlander (1986.), vjerojatno su najpoznatiji primjeri. To je bilo i razdoblje kada je i izvan stručnih krugova postao izrazito prepoznatljiv Umberto Eco, talijanski filozof, pisac, književni kritičar. U historiografskom smislu, 80-e su godine u kojima su izašla brojna djela jednog svjetski najvećih povjesničara, koji nas je napustio 2014. – Jacques Le Goff (1924.-2014.). Naravno, ni Eco ni Le Goff nisu počeli stvarati 1980-ih, to bi bilo potpuno nepošteno reći. Kada 1980. izlazi Ime ruže, Eco postaje prepoznatljiv širokoj publici, iako stvara još od 1960-ih godina. S druge strane, Le Goff je već 1957. objavio djelo Intelektualci u srednjem vijeku i od tada traje njegova posebna veza sa 12. i 13. stoljećem, od 1980. se njegova djela prevode i na engleski jezik, a 1982. i na hrvatski (upravo Intelektualci u srednjem vijeku). Le Goff je toliko poveziv sa srednjovjekovnim svijetom da mi se ponekad čini da ne bi bilo pogrešno reći kako je srednjovjekovni imaginarij ustvari Le Goffov imaginarij.
 |
| Highlander 1986 |
Dakle, zašto se fantasy žanr osjeća toliko ugodno u srednjovjekovnom okruženju?
„Važnost je odjevnih i prehrambenih kodova u kulturi društva poznata. Ne možemo se zadovoljiti proučavanjem njihove uloge u društvenim običajima. Njihova prisutnost u ostvarenjima imaginarnoga dopušta bolje razumijevanje njihove funkcije, s onu stranu književne ili umjetničke uporabe u doslovnom smislu riječi. U feudalnom društvu ti su kodovi funkcionirali posebno djelotvorno, jer zauzimahu bitno mjesto u društvenom poretku i u vrijednosnom sustavu. Putem njih se snažno izražavao status. U književnim djelima, odjeća i hrana upozoravali su na društveni položaj likova, simbolizirali zaplet, naglašavali značajne trenutke priče.
...
Kada neposredno prije svadbe Érec ispunjava obećanje dano budućem puncu i punici, riječ je o obilju plemenitih kovina i bogate odjeće natovarenih na pet teglećih životinja, u pratnji desetorice vitezova i desetorice stražara. (...) Érecovi i Énidini su svatovi, i dolaze sjajni uzvanici, među kojima je mnogo kraljeva. Evo i prvoga među njima: 'Gavrasa od Corka, kralja ponosita držanja', s pet stotina vitezova raskošno odjevenih. (...) Obilje hrane ne nedostaje na vjenčanju Éreca i Énide. Artur također zna pokazati i svoju darežljivost u hrani (...). Ovdje ne nedostaje ni divljači ni vina, nezaobilaznog uresa otmjenih banketa.“
(preuzeto iz: Jacques Le Goff, „Odjevni i prehrambeni kodovi u romanu 'Érec et Énide'“, u: Jacques Le Goff, Srednjovjekovni imaginarij (Zagreb: Antibarbarus, 1993., 190-208).)
Dodajmo ovome i sljedeći opis:
„U Nimskim kolima, Guillaume, koji je pomogao Luju, sinu Karla Velikoga da dobije krunu i okruni se u Rimu, osobito nakon što je ubio diva Corsolta „pod zidinama Rima, na livadi“ – to je sadržaj Lujeve krunidbe – vraća se u lov u šumu i ulazi u Pariz preko Petit Ponta. Od nećaka Bertranda doznaje da je Luj u njegovoj odsutnosti podijelio lena svojim barunima i u raspodjeli zaboravio na Guillaumea i Bertranda. I jednima i drugima dao je ili zemlju ili zamak, naselje ili grad.
Guillaume, bijesan, naći će Luja u njegovoj palači i podsjetiti ga s gorčinom na sve ono što mu vladar duguje. Pobijedio je tri njegova najveća neprijatelja, Rikarda Normanskoga, kojega mu je izručio u Parizu na njegovom dvoru, Guija Njemačkoga, koji je od Luja zahtijevao krunu i grad Leon, i kojega je ubio te, napokon, Otona kojega je uhvatio ispod zidina Rima gdje se Luj utaborio na mjestu nazvanom Neronov park i gdje je Guillaume osobno podigao kraljev šator i posluživao mu izvrsnu divljač.
Uznemireni Luj nudi mu četvrtinu svijega kraljevstva, četvrtinu Francuske, svaku četvrtu opatiju, svako četvrto trgovište, svako četvrto naselje, svaku četvrtu nadbiskupiju. Guillaume svisoka odbije, jer kralj ne smije oslabiti svoju moć. Obuzet strašnom ljutnjom, Guillaume ostavlja Luja i susreće nećaka Bertranda koji ga smiruje i daje mu jedan prijedlog. 'Ono što trebaš tražiti od Luja, to je nešto što ćeš osvojiti.' (...)“
(preuzeto iz: Jacques Le Goff, „Pobjednonosni ratnici i građani. Slika grada u francuskoj književnosti 12. stoljeća“, u: Jacques Le Goff, Srednjovjekovni imaginarij(Zagreb: Antibarbarus, 1993., 209-239).)
Iako se radi o Le Goffovim analizama srednjovjekovnih djela u svrhu dobivanja slike, srednjovjekovnog imaginarija, vrlo lako vam je zamisliti svijet u kojem funkcionira rečenica when you play the game of thrones, you win or you die. Srednji vijek je razdoblje koje je upravo u fantasy žanru razvilo jedan poseban odnos s publikom, stvarajući sliku koja u realnom vremenu traje i više od tisuću godina – prestaje biti bitno je li riječ o kraju antike ili 17. stoljeću – kada se uzmu u obzir neka pravila ili ideje koje inspiraciju vuku iz povijesti. Srednji vijek u tom slučaju traje sve do industrijske revolucije (s čime bi se možda Le Goff inače i složio)! Ključ je upravo u ugodnosti koja se razvila kod publike – pojednostavljeno, sve što vam treba su dvorci, kraljevi, mačevi, vitezovi, ratovi, velike epske bitke, čast, hrabrost, gozbe, izrazita društvena nejednakost, nesigurnost, spor protok informacija, religioznost, igre/pitanja oko identiteta. Upravo zato što je mašta neograničena, ona će popuniti određene „rupe“, mentalitet, nakon što nam autor da glavne opise tog svijeta. A magični, fantastični elementi već su nam ionako poznati: književnost, razna vjerovanja, mitologije.
Dok je antički svijet beskrajno kompleksan i bogat, u povijesnom smislu površna misao i dalje srednji vijek promatra kao golemu mračnu vremensku rupu, doba divljih borbi za goli život, nesigurnost i nasilja, vrijeme bez prave visoke kulture, pod prijetnjom raznih bolesti i zaraza. Iako su se povjesničari zadnjih desetljeća trudili to brojnim djelima demantirati, ovakva slika srednjeg vijeka i dalje postoji. Pridodajmo tome i činjenicu da unutar tog velikog vremenskog razdoblja za određena važna pitanja u nekim slučajevima istraživači doista ne mogu pronaći mnogo izvora i dokaza - pa je zaključivanje, domišljanje ili barem navođenje različitih mogućnosti nužno - dobivamo i dio odgovora zašto je srednji vijek tako pogodan za svijet mašte. Osim toga, neki će kritičari Igre prijestolja uočiti da se, naročito serija, doslovno napaja kroz različite šokove, obrate i nedokučive zaplete; dakle sve ono što je moguće u svijetu u kojem ne postoji poznato, zadano, kanonsko ili dokumentirano, u svijetu fikcije koja „posuđuje“ od povijesti, čak i živi nauštrb nje, ali joj pritom ništa ne duguje. Nakon Igre prijestolja i inih američkih-holivudskih ostvarenja, možemo se i zapitati - hoće li povijesne televizijske drame ili veliki spektakli, koji su nekoć bili jedan od zaštitnih znakova bogatih produkcijskih kuća, doista moći privući velik broj vjernih gledatelja? Što je još, nakon što smo već navikli na beskrajno spretne vizualne rekreacije prošlog, doista privlačno u klasičnim temama iz ljudske povijesti? Pitanje ostaje otvoreno za raspravu.
Tako se opet vraćamo na Igru prijestolja i snimanja po raznim lokacijama, pa tako i Hrvatskoj. Spomenimo još jednom Le Goffa i njegovu tvrdnju kako mu je uvijek žao što nije znao više o hrvatskom srednjovjekovlju. Game of Thrones se u Hrvatskoj snima od druge sezone, dakle od 2011. godine. Ako bi se razmišljalo o negativnim aspektima (ako ih ima), jedini koji mi se nameće je činjenica da Dubrovnik na određen način povoljno ili, bolje rečeno, posuđuje svoj identitet, a da pritom sam ne preuzima „zaslugu“. To mi pada na pamet iz jednog čistog kulturološkog aspekta, odnosno aspekta povijesne baštine. Radi se o tome da veliki svjetski lokaliteti rijetko dopuštaju „posudbu“ identiteta, a da se pritom izvorno ime grada, mjesta ili lokacije općenito u scenariju izravno ne navodi. No, ovo razmišljanje ide samo u kontekstu razmatranja svih strana određene priče ili situacije. Naravno da se Dubrovnik kao lokacija (pa tako i ostale lokacije, točnije zaštićena baština koja se nalazi na njima) ne može spomenuti izravno – bio bi to proboj iz fantasyja u naš svijet. A i nakon svakog snimanja, glumačka postava i najuži tim snimaju promotivne materijale. Uostalom, danas zainteresirane gledatelje udaljuje od saznanja gdje se nalazi King's Landing samo nekoliko klikova. Prema nekim pokazateljima, na jednoj web stranici za putovanja, prodaja za Dubrovnik je nakon prikazivanja u seriji narasla za 28 %. Na kraju, mislim da i nije toliko važan motiv interesa dok god on postoji.
 |
| King's Landing/Dubrovnik |
Moram priznati da me izrazito zanimalo kako je to biti dijelom ovako velikog događaja.Dojmovi statista su vjerojatno češće i uvijek ih je zanimljivo čitati, koliko god bile slične. No, kako je to biti u samoj produkciji? Uspjela sam doznati ponešto i o tome. Naravno, u vrhu ovog posla bila je ekipa koja radi na samoj seriji, ona iz HBO-a. Ostale poslove dobivaju i lokalne ekipe, u ovom slučaju i hrvatska. Jedna članica te ekipe mi je malo približila cijelu situaciju. Gledajući teorijski, vjerojatno tako izgleda većina hollywoodskih setova A kvalitete, no drugo je biti dijelom toga u samoj Hrvatskoj. Osjećaja je bilo mnogo i bili su razni. Prvi je svakako uzbuđenje zbog sudjelovanja na tako velikom projektu. To je ujedno značilo i upoznavanje s određenim elementima produkcije koja ne postoji na domaćim setovima. Prvenstveno su to brojni odjeli, u ovom slučaju uz one standardne za šminku i kostime, tu je poseban za kosu, a za Game of Thrones je značajan i onaj za protetiku (budući da se često gube razni dijelovi tijela), ali i velika koordinacija brojnim kaskaderima. Broj ljudi je velik, njihov protok još veći te je zapravo vrlo malo vremena za socijalizaciju i upoznavanje na samom setu. Čak i kada je netko zadužen za koordinaciju s glumcima, razgovori se često svode na one tehničke naravi ili na one općenite, standardne. No, nitko im to ne zamjera – teško je pozitivno apsorbirati toliku dnevnu komunikaciju s raznim osobama. Naravno, dok god su svi ljubazni. Ako glumci ne snimaju, onda ih članovi domaćeg tima vode na isporbavanje kostima (što je obično bilo na drugom dijelu Dubrovnika), pritom ih čekaju, u međuvremenu preporučuju restorane ili turističke vodiče. Između snimanja osiguravaju prikolice i mijenjaju ih ovisno o tome tko je trenutno na setu, predaju im scenarije s označenim replikama, prenose poruke, pripremaju poklone dobrodošlice. A ako imaju „nezgodne“ šefove, mogu poslužiti kao žrtve u traženjima krivaca kada se nešto ne odvije prema planu (primjerice, nemogućnost kupnje određenih osvježavajućih pića jer dućani u Dubrovniku nisu radili u nedjelju).
No, ta uzbuđenost, užurbanost i puno posla, vrijeme su učinili izrazito kratkim. Ipak, ako ste netko koga više zanima sam proces snimanja, a možda manje pozadinski, produkcijski poslovi, sugovornica se složila da to iskustvo teško može istinski doprinijeti u razvoju. Dakle, mnogo se može naučiti o određenoj hijerarhiji, ponašanju i očekivanjima (samo pogledajte odjavnu špicu na kraju svake epizode i bit će vam jasno o kojem se broju ljudi radi!), o funkcijama na setu kojih možda i nema u domaćoj produkciji. No, nemoguće je doći do užeg kreativnog tima. Prvi razlog je da fizički ne možeš stati oko ekrana na kojima se prati snimanje. Njih okružuju upravo taj najuži krug koji prati i provjerava sve detalje. A drugi je da bi vrlo brzo primijetili kada nekome nije tamo mjesto :) Domaća ekipa je, pojednostavljeno, servis. No, osjećaj je i dalje bio dobar. Svi ti elementi kao da stvore određeni paralelni svijet jer ne stigneš sudjelovati u normalnom i okružen si nesvakodnevnim zbivanjima. S druge strane, osjećaj korisnosti je velik, a uz to se upoznaju brojni novi ljude, a ako si snalažljiviji, može se završiti i na ponekom afterpartyju. Na kraju, moja sugovornica je rekla da je na nju cijelo iskustvo djelovalo izrazito motivirajuće. Vidjela je i bila dijelom trenutno jednog od najvećih setova, što na kraju ostavlja jedan realističan dojam u kojem nema mjesta stvaranju ili izigravanju, u domaćim okolnostima, velikih ličnosti. Naravno, iako kontekst i mogućnosti domaće produkcije nikada neće biti jednake, uvijek se može težiti univerzalnoj stvari, a to je učenjem do kvalitete.
Priupitala sam je ponešto i o hrani na setu, a i u scenama. Statisti, čini se, nisu previše profitirali i dobivali su lunch pakete, iako im zadatak ponekad i nije bio najjednostavniji – pokušajte toliko vremena provesti na suncu na zidinama. Hranu na setu pripremale su Tete kuhaju, a i do hrane se dolazilo strogo hijerarhijski. Posebni stilisti hrane za ekrane i nisu više neka novost, a oko toga se stvara i umjetnost jer je i takva hrana rekvizit. A rezultat je takav da ako hrana nije predviđena da ju glumci pojedu, onda je najčešće i nejestiva. Ovdje je sve u izgledu pa se čak i predviđa koliko treba biti pjene na pivu.
 |
| Snimanje GoT-a u Dubrovniku |
Na kraju, postoji li moderni fantasy? Od klasičnih filmova, tome se možda najviše približio Highlander. Fantasy je i film Pleasantville (1998.) ili Ghost Busters (1984.) dok su filmovi Tima Burtona fantasy kategorija za sebe – ni u prošlosti ni u sadašnjosti. No, danas se u takvom okruženju najčešće nalaze vampiri, vukodlaci, razni drugi besmrtnici i sl. Fantasy je zapravo izrazito širok pojam i, kao što je to čest slučaj, teško je odrediti granice u žanru. Na neki način, moglo bi se reći da je fantasy sve što nije znanstvena fantastika. Osim ovih tema koje najčešće proizlaze iz književnih djela namijenjenih mladima i adolescentima (young-adult fiction), mislim da je najveći fanstasy svijet danas raširen onaj koji je pun super junaka, što je opet žanr za sebe. Ali morate priznati da je i to dobar fanstay.
Nikolina :)
Literatura i inspiracija:
Ketterer, David. Flashes of the Fantastic: Selected Essays from the War of the Worlds Centennial, Nineteenth International Conference on the Fantastic in the Arts. Greenwood Publishing Group, 2004.
Le Goff, Jacques. Srednjovjekovni imaginarij. Zagreb: Antibarbarus, 1993.
Objavi komentar
Desert :)