Pite kao posljednje utočište [Pushing Daisies]

Ovo su činjenice: prije 6 godina, 10 tjedana, 2 dana, 16 sati i 30 minuta (te, naravno, ovisno kada vi čitate) počela je s emitiranjem posljednja epizoda jedne od najsvježijih, najljepših, a možda i najčudnijih serija u zadnjih desetak godina televizijske povijesti. Ako ste ju gledali, onda ste već mogli zaključiti o kojoj se radi prema samom uvodu, tj. činjenicama, a za sve ostale, riječ je o seriji Pushing Daisies, kod nas prevedenoj Dodir života i smrti.

Pushing Daisies - Ned

Serija se prikazivala od 3. listopada 2007. do 13. lipnja 2009. na ABC-ju, a snimljene su i emitirane ukupno 22 epizode. Kreator serije je Bryan Fuller, kojeg sam spominjala već u tekstu o Hannibalu, a glumci su Lee Pace (Ned, pie-maker, vlasnik lokala s pitama), Anna Friel (Charlotte – Chuck Charles, Nedova dječja ljubav koja se nenadano vraća u njegov život), Chi McBride (Emerson Cod, privatni istražitelj), Kristin Chenoweth (Olive Snook, konobarica), Ellen Greene i Swoosie Kurtz (Vivian i Lily Charles, Charlottine tete i bivše sinkronizirane plivačice). Narator je Jim Dale koji otvara svaku epizodu.

Glumačka postava

O čemu se ovdje radi? Ned je vlasnik lokala koji prodaje razne vrste pita, a kao dječak od 9 godina, 27 tjedana, 6 dana i 3 minute otkrio je da ima poseban i čudan „dar“. On, naime, može jednim dodirom oživljavati mrtve. 

Ned

No, kako njegov dar nije došao ni sa kakvim uputama, to je shvatio na najgori mogući način. Jednog dana, dok mu je mama pekla pite, odjednom se srušila. Ned nije znao da je u tom trenutku umrla. On je dotrčao do nje i dodirnuo ju. Ona se odmah ustala kao da se ništa nije dogodilo i nastavila je s poslom. U istom trenutku, u susjednom dvorištu je umro otac djevojke imena Chuck. A na večer, kada ga je mama došla poljubiti za laku noć, opet se srušila i to nepovratno. Ned je vrlo brzo shvatio o čemu se radi: on može oživjeti mrtve dodirom, ali u roku od jedne minute ih mora opet dotaknuti kako bi se vratili u svoje stanje. Inače, kako bi stvari ostale na svom mjestu i u ravnoteži, netko drugi mora umrijeti. To je, u ovom slučaju, bio Charlottin otac. Skokom u „sadašnjost“, vidimo Neda kao vlasnika lokala s pitama, on je pie-maker, surađuje s Emersonom Codom, privatnim istražiteljem, koji je otkrio njegov „talent“ i zajedno istražuju smrti nastale u čudnim okolnostima tako da Ned oživi preminulog i on im ukratko kaže ili da neke smjernice o svojoj smrti. Nagradu dijele. U lokalu radi i Olive Snook, konobarica beznandno zaljubljena u Neda. U čudnim okolnostima, u njegov se život nakon toliko godina vraća i Charlotte, odnosno djevojka imena Chuck...

Chuck

Na ovim temeljima se serija dalje razvija, a predočila sam je na ovaj način upravo zato što je pripovijedanje u njoj izrazito bitan element. Wikipedia karakterizira Pushing Daisies kao fantasy komediju-dramu. Zadržimo se na ovom fantasy elementu. Naime, Fuller je htio kreirati seriju koja bi bila nešto kao priča, bajka za odrasle. (Ovdje mi odmah na pamet pada i Zvjezdana prašina/Stardust Neila Gaimana, a upravo će Fuller raditi seiju prema njegovom romanu American Gods/Američki bogovi za mrežu Starz – bit će to zanimljiva kombinacija.) Ovaj Fullerov koncept vodi nas do samog načina snimanja i vizualnog identiteta serije. Prvo dominiraju boje, boje i još boja! Uz to, važni su i uzorci koji su često oprečni, u smislu suprotnosti se privlače. Cilj je bila oživljena slikovnica, knjiga priča. Uzori za seriju bili su film Amelie i estetika Tima Burtona općenito. Slobono se može nadodati da vizualno podsjeća i na filmove Wesa Andersona. Iako je smrt stalna tema prisutna u svakoj epizodi, ne bih rekla da je serija depresiva. A glavni razlog je upravo njezina estetika, koja se očituje i u kostimografiji. Svi nose razne boje i printeve, jedino je Ned uvijek u crnom ili neutralnijim bojama. Drugi razlog su likovi koji su neobični, ekscentrični, vrckavi, quirky – svatko na svoj način. A takvi su i njihovi razgovori – brzi i s mnoštvom replika, često muzikalni. Serija dakle uspješno kombinira neuobičajenu priču i likove, elemente drame, komedije, krimića, fantasyja i bajke, a ponekad i mjuzikla i to sve u posebnom vizualnom stilu koji ima temelj u nostalgiji prema 50-im i 60-im godinama 20. stoljeća. Pushing Daisies se upravo po toj mješavini raznih žanrova najviše razlikovala od postojećeg telivizijskog programa, koji je ušao u eru reality emisija i stroge žanrovske definiranosti. I upravo serije koje ili kombiniraju više žanrova ili svoj žanr u određenom trenutku redefiniraju, imaju više mogućnosti za uspjeh, odnosno mogu više toga ponuditi kroz svoje trajanje. Ukoliko dožive tu priliku. Serija bi i danas bila posebna jer se trenutno nalazimo u eri televizije koja teži realističnosti i to u svakom žanru.

Ned

Tako je snažni pesimizam kriminalističkih priča i noir filmova ovdje suprotstavljen utopijskom optimizmu komedije i mjuzikla. I neka vas ne odbije ideja o mjuziklu. To zbilja nije često u seriji; pojavljuje se nekoliko puta. Naime, Kristin Chenoweth (Olive Snook) je i Broadway zvijezda pa je serija tu činjenicu samo iskoristila.

Olive

Isto tako je jednostavno prihvaćen i taj fantasy element, Nedov dar. Baš kako nam pripovjedač stalno iznosi činjenice, posebice u vidu brojki ili što koji lik zna i čega je svjestan (dakle, koje su njegove činjenice), tako je i Nedova mogućnost prihvaćena kao činjenica. Nitko se ne pita i nije ni potrebno pitanje kako to da on može oživljavati mrtve. Naravno, ne znaju svi za to, samo njegov uski krug ljudi, ali ipak... Najbliži „realnom“ svijetu je, naravno, detektiv Emerson Cod koji prihvaća Nedovu mogućnost samo zato što ionako nitko to ne bi povjerovao. U realnosti živi i Olive Snook. Ona nije svjesna Nedove tajne, ali unatoč tome njezin svijet je fantasy svijet – svijet neuzvraćene ljubavi i ponekih glazbenih točaka u kojima se oslobađa. Prava romantična drama je ona između Neda i Chuck. Kako ipak ne bih odala previše, njihova priča je zbilja drugačija od drugih i zbog toga oboje žive u zajedničkom, opet,  fantasy svijetu...

Ned i Chuck

Serija, dakle, svoj vizualni stil temelji u nostalgiji prema sredini 20. stoljeća. S druge strane, pojavljuju se i neki moderniji elementi. Ona, dakle, nije fiksirana ni u vremenu, što joj opet omogućuje da svoju inspiraciju vuče iz raznih elemenata smještenih u drugačijim vremenskim periodima. Ipak, sve zajedno vrlo dobro funkcionira. Tako dolazimo do dvije velike teme koje su česte posebice u filmovima, a onda i na televiziji. Prva tema bi bila, nazovimo ju, historicizirana estetika ambijenta. Ona najčešće „bježi“ u sredinu 20. stoljeća, stvarajući u svjetovima koje autori kreiraju, a koji su gotovo pa u pravilu „uvrnuti“, čudni, jednu tipičnu postmodernu dekonstrukciju vremena i prostora. Unutar toga slaže se druga velika tema, a to je tema dara koji je istovremeno blagoslov i prokletstvo. To je motiv kojeg stalno viđamo, pa tako i u Pushing Daisies ili u Edwardu Škarorukom (Edward Scissorhands). Unutar svega se uvijek nalazi i priča o nemogućoj ljubavi, dajući svim tim temama jednu bezvremenost.

Stil

Pushing Daisies je možda najtipičnija serija Bryana Fullera. Do nje je kreirao serije Wonderfalls (s Toddom Hollandom) i Dead Like Me (kod nas prevedeno Tko živ, tko mrtav), obje tematski vrlo posebne i „pomaknute“. Na početku je namjeravao prikazati Pushing Daisies kao spin-off serije Dead Like Me, no na kraju se odustalo od toga (vjerojatno zbog problema oko rada na Dead Like Me jer je Fuller seriju napustio nakon četvrte epizode). No, rekla bih, Pushing Daisies je serija koja je u potpunosti Fullerov poptis. Mogli ste do sada uočiti da ga prvenstveno zanima i intrigira tema smrti, koju postavi na drugačiji, human i zabavan način. Tako se primjerice serija Dead Like Me vrti oko likova koji su svojevrsni odred za doček prije smrti. Oni su mrtvi, ali su nekako regrutirani i ostaju na Zemlji kako bi preuzeli duše onih koji tek trebaju umrijeti. Ako to ne naprave, te tek umrle osobe pretvore se u gremline, a popis osoba kojima trebaju preuzeti duše dobivaju svako jutro na post-it papirićima za doručkom u jednoj zalogajnici. Ta serija možda nema toliko fulleroviski elaboriran vizualni stil kao Pushing Daisies i Hannibal (kojeg je doveo do savršenstva, neki će reći da je i pretjerao, ili Mockingbird Lane, ali tu je zaživio samo pilot), no ionako je oko njezine produkcije bilo raznih nesuglasica pa je završila prerano, već nakon druge sezone. Fullerove serije uvijek su imale vjernu publiku (koja prati njegov rad općenito) i kritku na svojoj strani, ali (kao i Hannibal danas) nikada dovoljno da bi nastavile dulje s emitiranjem (Pushing Daisies je čak primila i brojne nominacije za Emmy i Zlatni globus, a zatim i pobjede).

Emerson Cod i Chuck

Iako sama serija nije depresivna ili teška, ipak njezini likovi nisu uvijek najsretniji likovi. Točnije, svi oni nešto žele što, iz raznih razloga, ne mogu imati. I upravo je zato Nedov lokal s pitama, The Pie Hole, idealno mjesto okupljanja. Za stolom oko kriške pite rješavaju se slučajevi, raspravljaju problemi ili se mašta o boljim/sretnijim trenucima i mogućnostima. Jer, svaki problem je lakše rješiv i podnošljiv uz komad hrane, u ovom slučaju pite. Hrana tako zbližava naše likove, utješna je, a Pie Hole im osigurava mjesto u kojem se osjećaju kao kod kuće. 

Ned

Chuck čak peče posebne pite za svoje tete koje na njih djeluju antidepresivno i tako se lakše nose s gubitkom. Ovdje je zbilja na jedan dosta doslovan način stavljeno u fokus sve ono o emotivnom jedenju, hrani kao utjesi i utočištu. A sam Ned je oličenje toga. Kako je objašnjeno, nakon što je izgubio majku, Ned je poslan u internat i nikada nije previše sudjelovao u nekom društvenom životu iz jednostavnog straha što bi učinio da njemu netko drag opet umre. Povukao se u potpunosti u kuhinju i pečnje pita. Mogli su to bili i kolači ili tote, ali očita je poveznica s pitama njegove majke. On je vegetarijanac – opet iz očitih razloga. Ned se teško nosio s gubitcima i očajnički je tražio utjehu. I utjeha se za njega nalazila u pečenju pita. No, kako koristi trulo voće kojemu ponovno dodirom udahne život, on ih sam ne može konzumirati. Dakle, njegova utjeha je u pružanju utjehe drugima. Njegova utjeha je u samoj pripremi, pečenju, toplini i – mirisu. Na kraju, tema serije se nekako zaokružuje jer likovi kroz epizode nisu spremni prihvatiti vlastite gubitke, svi oni žele nešto/nekoga koga ne smiju dotaknuti, i koliko god gubitci bili različiti, s njima se bore na izrazito kreativne načine. Nedov lokal, Pie Hole, tako ualzi u niz poznatih televizijskih lokala koji su bili mjesta okupljanja, zajedništva likova i u kojima je sigurno svaki gledatelj htio bar jednom zakoračiti. Sjetimo se samo nekih serija s tako važnim mjestima: Kafić Uzdravlje (Cheers), Twin Peaks, Prijatelji (Friends), Seinfeld, Gilmorice (Gilmore Girls), Simpsoni (The Simpsons), Tko živ, tko mrtav (Dead Like Me), Zvjezdane staze: Nova generacija (ST: TNG), Zvjezdane staze: Deep Space Nine...

The Pie Hole

Tijekom vremena i Ned će pronaći način kako i sam može uživati u komadu pite. A pite (pies) i zalogajnce (diners) su također velika tema iz američke kulture. One su, kako će televizija i književnost pokazati, križište svih nada i očajavanja, trenutaka iluzija i razočaranja, mjesta planiranja i regrupiranja, ishodišna točka, kao i točka povratka, odnosno završetka, susreta s prošlošću i dodira s budućnošću. Zalogajnice su se tako počele cijeniti ne samo kao mjesta u kojima se može nešto pojesti; one su postale zajedničko mjesto američke psihe. Ljudi se jednostavno dobro osjećaju kada su zalogajnice (diners) u pitanju. S druge strane, pite su također jedno opće mjesto zbog kojih se ljudi osjećaju dobro. One evociraju nešto domaće, ručno rađeno, brižno pripremljeno i često se kao takve poklanjaju drugima. Na neki način, pite su „spora“ hrana u brzom svijetu. Pite tako imaju jedan romantičarski prizvuk i stvaraju osjećaj autentične Amerike (as American as apple pie). Pite od jabuka, postoji niz drugih, zapravo, pravi je izazov smisliti nešto novo i originalno.

Pite

The Pie Hole ima bogat izbor pita, kako klasičnih, tako i skoro pa nemogućih za napraviti. Neke od njih su: pita od jabuka, pita s bobicama, borovnicama, trešnjama, čokoladni saten, kremasti sir, pekan orasi, limun i kremasti sir, čokoladna krema, krema s banama. Uz ove, ponekad imaju i pite od kivija, rabarbare, passionfruit, tri i četiri vrste bobica, pita s višnjama i kruškama. Također, Chuck je uvela i cup-pies, pite u obliku cupcakesa. Danas bi to mogle biti jednostavno mini pite, ali 2000-e su zlatno vrijeme cupcakesa pa treba razumjeti čemu takva odluka. Možda najzanimljivija među njima je Brownie Sundae, a u opisu stoji sljedeće: brownie, mousse od bijele čokolade i čokolada, prekriveno vrućim čokoladnim preljevom i bademima. Je li to uopće moguće izvesti???  

Ned

Pushing Daisies je ušla u televizijsku povijest i kao jedna od prerano otkazanih serija. U prilog joj nije išao ni sada već slavni štrajk scenarista u sezoni 2007./2008., zbog kojeg su mnoge serije imale barem skraćene sezone. Odobravanjem druge sezone vratila se nada, no serija je zbog slabe gledanosti ukinuta veća nakon nekoliko epizoda. Ipak, sezona je puštena do kraja, ali vrlo ispresjecano. Fanovi serije su pokrenuli razne akcije (jedan od prijedloga je bio da se ABC-ju poštom šalju tratinčice ili samo latice u znak potpore seriji. Bryan Fuller je dugo vremena imao razne planove kako ju završiti. Jedan od njih je bio u obliku stripa. Gotovo sve je bilo pripremljeno za izdavanje, no izdavačka kuća je baš u tom trenutku propala. Ideja je bila zatim snimanje filma koji bi zaokružio priču, posebice nakon što se pokazala uspješnom akcija prikupljanja novca za film Veronica Mars na Kickstarteru. No, Pushing Daisies bi bio mnogo skuplji film pa se i od toga odustalo. Jedna od ideja i mjuzikl... Ideje se stalno pojavljuju i fanovi se stalno nadaju da bi se serija mogla oživjeti. Posebice u vremenu kada sve više streaming servisa traži svoje materijale. Nedavno je u jednom velikom internetskom glasanju koju bi seriju trebalo vratiti, pobijedila upravo Pushing Daisies, što znači da je pobijedila i (drugu još češće spominjanu seriju) Firefly. No, vidjet ćemo što će biti. Za sada se Fuller s tugovanjem nad otkazanim serijama nosi tako da glumce iz njih angažira u novim projektima. A nova faza tugovanja i prohvaćanja tuge se opet pojavila jer Fuller još uvijek traži novi dom za Hannibala, također njegovu otkazanu seriju, ali i njegovu najdogovječniju – čak tri sezone. Ipak, Fuller uvijek ističe kako je u svakom trenutku spreman ponovno oživjeti bilo koju od svojih prerano otkazanih serija. Potreban je samo jedan dodir.

Ned

Iz menija lokala The Pie Hole, odabrala sam za vas tri pite. Prva je klasik – pita od jabuka (nešto što već jako dugo radim i što je idealno za nadolazeću jesen), druga je pita s bananama i kremom od vanilije, nadopunjena pahuljastom glazurom od bjelanjaka. Treće su cup-pies od kivija.

Pita od jabuka (Apple pie)

Prhko tijesto

350 g brašna

1 žličica soli

2 žlice šećera

225 g maslaca (hladnog)

oko 60 ml hladne vode

Priprema:

1. U zdjeli dobro pomiješati brašno, sol i šećer.
2. Dodati maslac i miješati dok se smjesa ne sastavi i ne postane grudičasta (otprilike kao krušne mrvice).
3. Dodavati malo po malo vode, tek toliko da se sve dobro oblikuje u tijesto.
4. Tijesto izvaditi iz zdjele i formirati u disk. Prepoloviti ga i svaki dio zamotati u plastičnu foliju i staviti u frižider bar na sat vremena.
5. Za to vrijeme pripremiti punjenje od jabuka.
6. Nakon sat vremena, prvu polovicu tijesta staviti na pobrašnjenu površinu.
7. Oblikovati tijesto u krug od 30 cm i staviti ga u kalup za pite promjera oko 23 cm. Maknuti višak brašna i utisnuti rub pite, višak odrezati. Vratiti na kratko u frižider.
8. Odmotati drugi dio tijesta i razvaljati ga.
9. Napuniti kalup u kojem je tijesto punjenjem i prekriti drugim dijelom. Zarezati nožem (ili raznim oblicima) gornju koru kako bi pita mogla „disati“ tijekom pečenja.
10. Rub pite obrubiti aluminijskom folijom kako ne bi izgorio. Foliju maknuti nakon 15-20 minuta.
11. Staviti u prethodno zagrijanu pećnicu na 200 °C i peći 45-55 minuta. Na dno pećnice možete staviti aluminijsku foliju jer će se tijekom pečenja ispuštati sokovi pa da ne bi previše uneredili pećnicu.

Punjenje od jabuka

-          oko 6 većih jabuka – oguliti i očistiti te narezati na krugove ili kriške

-          60 g + 60 g šećera

-          1 žlica limunovog soka

-          cimet, muškatni oraščić

-          prstohvat soli

-          2 žlice maslaca

-          2 žlice gustina ili krušnih mrvica

1. U veliku zdjelu staviti narezane jabuke, šećer, limunov sok, cimet, muškatni oraščić i sol. Ostaviti na sobnoj temperaturi oko 30 minuta da jabuke puste sokove.
2. Osijeciti jabuke u mali lonac. Dodati tom soku maslac i lagano kuhati oko 7 minuta.
3. Ocijeđene jabuke pomiješati s gustinom (ili krušnim mrvicama). Zatim ih preliti gore pripremljenim sirupom.
4. Staviti punjenje u donju koru i slijediti gore opisane upute.

Pita od banana s kremom od vanilije i pahuljastom glazurom od bjelanjaka (BananaCream Pie)

Za tijesto vam je potrebo pola količine sastojaka od onih za pitu od jabuka jer vam treba samo donja kora/tijesto.

Sastojci za punjenje:

-          3 banane

-          700 ml mlijeka

-          180 g šećera

-          80 g brašna

-          malo soli

-          3 žumanjka

-          30 g maslaca

-          žlica arome vanilije

1. Unaprijed ispecite tijesto. Kako to napraviti?
1. Stavite tijesto u kalup za pite. uzmike komad papira za pečenje i zgužvajte ga kako bi bio savljitiviji. Zatim ga položite preko tijesta i na njega stavite nešto što će pružati potrebnu težinu, primjerice grah ili rižu.
2. Zagrijte pećnicu na 190 °C i tako pecite tijesto/koru 15-20 minuta. Nakon toga maknite papir za pečenje s utegom i zapecite koru još barem 5 minuta, a po potrebi i više. Procijenite.
2. Pustite da se kora sama ohladi do kraja.
3. Stavite mlijeko u lonac.
4. U zdjeli pomiješajte šećer, brašno i sol.
5. Kada mlijeko prokuha, smanjite vatru i lagano umijšajte u njega suhe sastojke. Miješajte tako još oko 2 minute.
6. U manjoj zdjeli lagano istucite 3 žumanjka. Dodajte malo gore pripremljene mješavine i pomiješajte sa žumanjcima, a zatim sve izlijte u mlijeko i tako kuhajte na laganoj vatri još oko 1 minutu, stalno miješajući.
7. Maknite s vatre i umiješajte vaniliju i maslac. Dobili ste tako kremu od vanilije. Ostavite tako sa strane dok ne postane mlako.
8. Zatim narežite banane i rasporedite ih po ohlađenoj kori. Prelijte preko mlaku kremu od vanilije.
9. Od tri preostala bjelanjka možete napraviti glazuru od bjelanjaka. Ako vam se ne da, možete pitu poslužiti i sa šlagom.

Glazura od bjelanjaka

-          3 bjelanjka

-          pola žlice limunovog soka

-          340 g šećera

-          65 ml vode

-          1-2 žlice arome vanilije

1. Istucite snijeg od bjelanjaka i limunovog soka.
2. U lončić stavite šećer, vodu i vaniliju i lagano kuhajte dok se šećer ne rastopi i dok se ne stvori sirup.
3. Dodavajte malo pomalo u smijeg od bjelanjaka i mutite tako još oko 5 minuta.

Predlažem da ovu pitu brzo pojedete, tj. da vam se stoji više dana kako bi banane ostale svježe.

Cup-pie

Cup-pies od kivija

-          Za 6 komada će vam biti potreba jedna kora, dakle pola sastojaka za tijesto pite od jabuka.

-          Izrežite tijesto u kroguve i stavite ga u namašćene i pobrašnjene kalupe za muffine. Ispecite kao za pitu s bananama.
- za druge vrste malih pita, možete nadjev peći skupa s tijestom - kao primjerice ako se radi o jabukama ili nekim sličnim koje se odmah peku s tijestom - to je možda i lakše

Punjenje od kivija

-          kivija

-          3 žlice gustina

-          prstohvat soli

-          šećer ili med

-          malo maslaca (pola žlice-žlica)

1.  Očistite tri kivija i narežite ih na kriške. Stavite ih između papirnatih ručnika kako bi upili sok.
2. Od druga dva kivija napravite u blenderu pire.
3.  Stavite u lončić i dodajte gustin i ako želite slađe, šećer ili med – probajte pa procijenite koliko vam treba.
4. Kuhajte na laganoj vatri dok se ne zgusne. Dodajte maslac.
5. U košarice stavite svježi kivi, a zatim prelijte dobivenom glazurom od kivija.
6. Možete ukrasiti tako da od preistalog kivija stavite na vrh košare ili cup-pie po jednu krišku.

I, uživajte! A priče o pitama nikako nisu gotove jer postoji  ijedan film sa sjajnim pitama i receptima. Ali, o tome neki drugi put :)

Literatura:

Alissa Burger, ed. The Television World of Pushing Daisies: Critical Essays on the Bryan Fuller Series. McFarland, 2011.

Richard Gutman. American Diner Then and Now. JHU Press, 1993.

Lorna Piatti-Farnell. Food and Culture in Contemporary American Fiction. Routledge, 2011.

Bryan Fuller on Pushing Daisies, Dead Like Me, and Being Cancelled.

The Internet Demands More Pushing Daisies: Our TV Reboot Tournament Has a Winner

Bryan Fuller on Pushing Daisies and Dead Like Me -- Part One

Pushing Daisies and Dead Like Me Creator Bryan Fuller Tells All -- Part Two