Ovaj post možete, kao i posljednje, pronaći i na Večernjakovoj blogosferi, a za obavijesti provjerite Facebook.
Napisao je to o Zagrebu u svojim bilješkama, te 1913. godine u objavljenoj knjizi Old Homes of New Americans The Country and the People of the Austro-Hungarian Monarchy and Their Contribution to the New World američki pastor Francis Edward Clark (1851.-1927.). S velikom sigurnošću možemo reći da Clark nije bio jedini koji se prevario u očekivanjima vezanima za Zagreb.
Sastojci:
 |
| Hrana u Swankyju |
I SHALL not soon forget my surprise on
reaching Zagreb, the capital of Croatia, one
November afternoon, to find a city so beautiful
and substantial. I must confess that my
geographical knowledge had not made me
thoroughly acquainted with this metropolis;
and under the German name, Agram, bywhich
I had formerly known it, I had thought of it
as a third-rate provincial city, scarcely worthy
of a traveler's time and money. Judge, then, of
my mild amazement when I found a charming
city, with all the conveniences and many of the
luxuries of modern city life, a city that would
rank for beauty and enterprise with any of
the smaller capitals of Europe.
Jer, baš je 19. stoljeće vrijeme ponovnog
otkrivanja europske egzotike - Balkana. Razloga za to je bilo mnogo. Prije
svega, opadanje snage Osmanskog Carstva, velikog imperija koji je u srednjem i
ranom novom vijeku dominirao balkanskim poluotokom, omogućilo je postupno
„mrvljenje“ na manje balkanske države koje su uspjele steći neovisnost. Ideje
Francuske i Američke revolucije miješale su se s drugim panhelenističkim, zatim
nacionalnim, egalitarističkim i liberalno-demokratskim idealima, povezujući
intelektualne elite i privlačeći dodatno pozornost zapada Europe. Od bogatih
aristokrata i pustolova do političkih došljaka, od engleskog lorda Byrona
(1823.) koji je iz Italije došao u Grčku čiji je pokret za neovisnost netom
objavio rat Porti, a zatim i njegovog „otkrivanja“ Albanije, pa do bavarskih
Wittelsbacha koji su u Grčkoj nastojali uspostaviti vladajuću dinastiju, Balkan
je sve više i više privlačio goste sa zapada. Gledano kao područje susretišta
različitih kultura, prostora na kojemu je moguće u dugom trajanju promatrati
slojeve europske povijesti, od kolijevke civilizacije, ostataka antičkog
mediterana, zatim velikog Bizanta, slavenskih naroda, utjecaja Osmanskog
Carstva do novih nacionalnih država, Balkan je nudio egzotičnu avanturu u
(ponekad potpuno) nepoznato, a opet relativno dostupno i blizu.
 |
| Prikaz Europe iz 1887. godine |
Osim toga, 19. stoljeće je i vrijeme razvoja
prometa i prometnih sredstava. Put iz Njemačke, Italije ili udaljenije Velike
Britanije do Austro-Ugarske Monarhije, pa dalje na istok, u drugoj polovici 19.
stoljeća nije više predstavljao tako veliki problem. Željezničke pruge nudile
su brz i ugodan prijevoz do Beča, Budimpešte, Zagreba, u usporedbi s čime
danima dugo i naporno putovanje kočijom nije više moglo dolaziti u obzir.
Krajem 19. stoljeća različiti se investitori, kao njemački Krupp, austrijska
Škodawerke i druge kompanije, bore oko gradnje unosnih željezničkih traka kroz
Balkan, želeći povezati europsku sredinu s balkanskim državama i Osmanskim
Carstvom. Oslabljeni osmanski sultani u igri zapadnog kapitala koji je bio
spreman na ulaganja, vidjeli su izlaz iz financijske krize i put do političkih
savezništva.
Na prijelazu s 19. na 20. stoljeće sve je više
interesa prema Balkanu. To nužno nije značilo da je predodžba Balkana postajala
jasnija, jer britanski će se povjesničar R. G. D. Laffan primjerice još 1919.
tužiti da njegovi zemljaci i dalje ne znaju vjeroispovijesti balkanskih naroda,
već da je komunikacija pojačana. Ne radi se više samo o pojedinim
avanturistima koji su kroz književnost, putopise, povijesne elaborate ili
poeziju otkrivali jugoistok Europe, već i o velikom broju informiranih
novinara, političara, intelektualaca. U austrijskom, njemačkom ili ruskom tisku
sve se više piše, informira i govori o Balkanu. Britanski The Time posvećuje oko 1900. godine, te naročito u vrijeme
Balkanskih ratova, više pažnje tom poluotoku nego primjerice državama Iberskog
poluotoka. I na samom Balkanu se situacija mijenja, jer se u samostalnim
državama, razvijaju kontinentalno-balkanski gradovi koji bilježe veći prirast
stanovništva i promjene u društvenim strukturama (doseoba pravoslavnog i
ortodoksnog stanovništva). Stvaraju se povezanije gradske elite koje su, stilom
života i razmišljanjem, okrenute često Srednjoj Europi ili Zapadu.
 |
| Satirički prikaz Europe iz 1914. |
Ovaj tekst posvećen je području koje se često
označava kao početno područje „otkrivanja Balkana“, mjesto gdje se srednjoeuropski
i zapadni utjecaji probijaju, ali je Orijent već vidljiv i uočljiv - makar i
kroz ne potpuno istrenirane ili točne oči stranih posjetitelja. Radi se, da se
povežemo s otvaranjem ovog teksta i Clarkom, naravno o Hrvatskoj i Zagrebu. U
sklopu Austro-Ugarske Monarhije, službenim nazivom zvana Trojedna Kraljevina,
hrvatske su zemlje još uvijek u geografskom smislu bile razdijeljene, na
mađarski i austrijski dio. Predstavljale su sponu s novim zemljama jugoistoka,
sa obrenovićevskom Srbijom, Crnom Gorom, Rumunjskom, a nekad ranije i naravno
Osmanskim Carstvom. Poznati britanski arheolog, Arthur J. Evans (1851.-1941.),
posjetio je u sklopu opsežnijeg istraživačkog putovanja i Hrvatsku. U svojim je
zabilješkama jasno govorio o njemačkim utjecajima, zatim općoj „slavenizaciji“,
koja se očituje u drugačijoj odjeći, arhitekturi ili običajima općenito i koja
se miješa s osmansko-orijentalnim utjecajima.
Interesantno je da nakon Prvog Svjetskog rata opći
interes prema Balkanu pomalo opada. Formiranje Države SHS, kasnije Kraljevstva
SHS i Kraljevine Jugoslavije, privuklo je pažnju. Budući da su u formiranje
poslijeratne karte Europe 1918. na 1919. sudjelovali brojni zapadnoeuropski
politički aktivni stručnjaci i znanstvenici, njihovi su se interesi u međuraću
kretali između znanosti, politike, publicistike i žurnalistike. Nisu se dakako
prestali interesirati za opći razvoj zemalja Balkana, te su uzdržavajući svoje
kontakte u Beogradu, Bukureštu, Sofiji ili Zagrebu posrednički izvještavali o
različitim temama. Ističu se, među brojnim novim „otkrivačima“, dvije žene: Mary
Edith Durham (1863.-1944.) i Rebecca West (1892.-1983.), koje su svojim opsežnim
putopisima uvelike utjecale na sliku o međuratnoj Jugoslaviji, u društvenom,
kulturnom, političkom i gospodarskom smislu. Njihova su putovanja paradigmatska
za novo vrijeme, oslobođenje ženskih aristokratkinja i opći pristup proučavanju
„nepoznate“ Europe.
Edith Durham se prvo upoznala s dalmatinskom
obalom kada je na savjet liječnika putovala od oko 1900. godine. Kasnije je
posjetila i Albaniju i Albanija ju je najviše i zainteresirala i preokupirala.
Pisala je brojne članke, feljtone i knjige. Ostala je izrazito voljena u
Albaniji i kritizirala je vlast u Beogradu, što nije naišlo na razumijevanje
britanske javnosti, sklone politici i ideji stvaranja jugoslavenske države pod
vodstvom Srbije. Takvi stavovi stajali su je slabog utjecaja i svojevrsne
marginalizacije u krugu osoba koje su se u Velikoj Britaniji bavile Balkanom, a
u čijem je središtu bio R. W. Seton-Watson. Iako je Seton-Watson otvoreno bio
protiv Austro-Ugarske, smatrajući je tamnicom naroda, a za vrijeme Prvog
svjetskog rata bio je zajedno s Henryjem Wichamom Steedom zadužen za austro-ugarski odjel unutar Odjela za
propagandu u neprijateljskim zemljama (Department
of Propaganda in Enemy Countries), mislio je da je ipak u prednosti jer
nije, poput Edith Durham, favorizirao nijedan narod. Kritizirala ju je i
spomenuta Rebecca West i to poprilično oštro i obezvrijeđujuće, smatrajući je
naivnom i prozivajući da je Albance vidjela kao svoje kućne ljubimce. To je čak
napisala u svom putopisu, zbog čega ju je Durham tužila te odgodila tiskanje. Za
nju je Durhamin rad bio manjkav jer je bila neobjektivna i jer je otvoreno
favorizirala Albance, posebice one koji nisu živjeli u Albaniji. Kasnije je
Durham govorila i o Makedonicma te atentatu na Stjepana Radića, kojeg je
upoznala u Londonu. West je, uz članke, feljtone i putopise za razne i brojne
časopise, pisala i romane. Rebecca West je bila značajna ličnost Engleske,
poznata i po svom privatnom i javnom životu. Isticala se pišući i o
feminističkim temama te onima koje su se ticale socijalnih pitanja. Ono što nas
ovdje zamina, a to je putopis Black Lamb
and Grey Falcon (Crno janje i sivi
sokol), izašao je 1941. godine. U njemu je obuhvatila tri putovanja po
Jugoslaviji, između 1936. i 1938. godine.
I dok je Durham zapravo vidjela raznolikosti među
narodima (i zemljama) koji su činli Jugoslaviju te se zato suprotstavljala
dominaciji koja se širila iz Beograda (o čemu je, dakle, i pisala i govorila),
najveći je problem bio što je stalno propitivala poredak stvoren nakon Prvog
svjetskog rata pa čak i govorila o krivnji beogradske vlade u atentatu na
Franju Ferdinada (The Sarajevo Crime,
1925.). Godinu dana kasnije napisao je i sam Seton-Watson knjigu o sarajevskom
atentatu, pronalazeći krivce u Beču i Berlinu (Sarajevo: A Study in the Origin of the Great War). Iako je i
Seton-Watson uočavao probleme u međuratnoj Jugoslaviji, on je ipak ostajao
ustrajan u obrani same ideje Jugoslavije i slavenske države.
Kako je putopis kao žanr postajao sve popularniji,
upravo je Crno janje i sivi sokol Rebecce
West dugo vremena bio jedini i/ili najčešći izvor ua upoznavanje Jugoslavije. O
Jugoslaviji nije znala ništa dok na radiju nije čula o atentatu na kralja
Aleksandra u Marsiellesu. Nakon toga se zainteresirala, počela je proučavati
jezik i povijest i uputila se na prvo putovanje sa suprugom 1936. godine. Ona
svoj putopis piše, logično, geografski, kako putuje, počevši od Zagreba, zatim
preko Sarajeva i Beograda do Skoplja, Kosova i Crne Gore. Djelo je zbilja
veliko! (Izdanje koja imam, Canongate, 2006., broji preko 1100 stranica.) West
se u knjizi dotiče svega: politike, ljudi, kulture, tradicije, povijesti...
Zanimljivo je kako osuđuje stalne utjecaje različitih imeprija kroz povijest na
balkanski prostor. Rebecca West je knjigu/putopis napisala u obliku putničkog
dnevnika te je tijekom putovanja imala lokalne vodiče. Djelo pokazuje raskoš
talenta koji je imala. Nije riječ o samom nabrajanju ili običnim opisima, nije
to ni historiografija. To je, rekla bih, kombinacija romana i putopisa,
isprepletenog poviješću.
Oko prvih 250 stranica posvećeno je Hrvatskoj. Čitajući
upravo taj dio, brzo postane jasno u kakvoj je potrazi Rebecca West. Iako joj
je Zagreb šarmantan i civiliziraniji nego što je isprva očekivala, ona uskoro
postaje nestrpljiva. Previše joj je njemačkog, monarhijskog utjecaja – kako
onog očiglednog (arhitektura), tako i onog koji je ostavio trag na mentalitet
ljudi. Ona traga za onim romantičarskim prikazima Balkana, Balkana koji je
divljina, koji je prostodušan, neurbaniziran. Zapravo, Balkana koji je
zamišljen i koji je s jedne strane bio mjesto patnje malih naroda pod raznim imperijima
koji su mijenjali svoje utjecaje i interese, ali istovremeno i „bure baruta“.
Tako dolazimo zapravo do onoga što Zapad izrazito
voli, a to je stvaranje slike o drugome.
Što to znači? Jednostavno rečeno, dok su prije putopisi poput onoga Rebecce
West korišteni kao izvor za povijest i stanje Balkana, danas povjesničari i
književnici shvaćaju takva djela kao izvor za proučavanje percepcija,
stereotipa, nametnutih očekivanja, i sl. Današnja nas je poststrukturalistička
znanost naučila dodatnu pažnju i kompleksnost pridati upravo tim aspektima. Oni
su čitavo vrijeme bili, nekima više ili manje, prisutni. Drugim riječima, slika
francuskog slikara koja prikazuje Grčku nama danas govori više o slikaru i
njegovim projekcijama, nego o onome što se na njoj doista nalazi.
 |
| Delacroix |
Upravo takve poglede „njih“ na „nas“ koji se
uvijek čine pojednostavljeni, znanost je definirala i razradila kroz
imagologiju i, u ovom slučaju, balkanizam, odnosno viđenje Balkanskog poluotoka
ipak kao dijela Europe, ali tzv. europskog drugog gdje je uvijek mogla mjeriti vlastite
civilizacijske dosege i podsjetiti se na barbarstvo, razlučiti centar i
periferiju, doživjeti egzotiku.
Danas su putopisi u čije kategorije spadaju Durham
i West rijetkost. Jednostavno, više se ne prakticira ili traži takav stil. U
prošlih nekoliko desetljeća pojavili su se stručnjaci i komentatori. Dakle,
znanstveno angažiraniji intelektualci koji su svojim kolumnama, tekstovima ili
knjigama pokušali pronaći ključ današnjeg Balkana sežući najčešće u njegovu
prošlost. Interes prema Balkanu nije uvijek bio jednak i uglavnom se povećavao
kako su izbivale određene krize. Možda je povjesničarka Katherine Elizabeth
Fleming najbolje opisala mjesto Balkana u zapadnjačkom imaginariju kao prostor
o kojemu istovremeno svi sve znaju (jer su sve zemlje i narodi toliko slični da
ih nema smisla razlikovati) i ne znaju ništa (jer je prekompliciran za
shvatiti). Balkan je bio onaj egzotični, divlji rođak Europe, koja nije morala
putovati predaleko kako bi spoznala avanturu, ostatke barbarstva, itd. Upravo
zato se kaže da je Balkan „europsko drugo“. Onako kako je prevladavajuće
viđenje Zapada nad orijentalnom kulturom izazvalo reakciju i stvorilo pojam orijentalizam (vidi Edward Said, Orientalism, 1978.), vrlo brzo nakon
toga nastao je i termin balkanizam.
Različite „škole misli“ nastojale su dati svoj sud
o Balkanu, izdvajajući ga ili integrirajući dodatno u sliku o Europi. Trajan
Stojanović (Balkan Worlds: The First and
Last Europe, 1994.) je u duhu francuskih analista pisao o „prvoj i jedinoj
Europi“, nastojeći ići u prilog cjelovitosti. Drugi, poput Mishe Glennyja (The Fall of Yugoslavia: The Third Balkan War,
1992.) kroz vlastito prisustvo nastojali su ponuditi više novinarski, a manje
znanstveni „pogled kroz kameru“ (I. Banac). Od 90-ih pa na dalje, nižu se
popularni i znanstveno orijentirani prikazi Balkana, sežući poput Stojanovića
duboko u prošlost ili ostajući kao Glenny uz površinu (godine 1999. napisao je
još i The Balkans: Nationalism, War and
the Great Powers, 1804-1999), svi manje ili više otvoreno nastojeći
objasniti fenomen Balkana. Jedna od najkontorverznijih knjiga svakako je ona
Roberta D. Kaplana Balkan Ghosts: A
Journey Through History (1993.). Kaplan u početku nije imao mnogo uspjeha,
sve do izbijanja rata i dok, navodno, Bill Clinton nije uočen s tom knjigom.
Jednostavno govoreći, njegova teza je da su zbivanja na Balkanu rezultat
prastarih sukoba i mržnji koji su izvan svake kontrole (i spoznaje). Naravno,
ovo su samo neki primjeri.
Osoba najzaslužnija za definiranje ovog problema i
njegovo artikuliranje je bugarska povjesničarka Maria Todorova. Izuzetno popularna
postala je sredinom 90-ih godina njezina knjiga Imagining the Balkans (1997.) u kojoj je koncipiran opći
teorijski model balkanizma,
izdvajajući bizantsku i osmansku baštinu kao izvorišta zapadnoeuropskih
predodžbi (stereotipa) o Balkanu. Na kraju, treba spomenuti i knjigu Katarine
Luketić Balkan: od geografije do
fantazije (Zagreb: Algoritam, 2013.), koja, između ostaloga, donosi i
pregled pisanja i razmišljanja o Balkanu.
Naravno, i ovaj je pristup vrlo pojednostavljen i selektivan.
Ipak, sigurna sam da svatko od nas ima neko svoje „drugo“ zbog kojeg mu, zbog
upravo pojednostavljenog pogleda, bude lakše.
***
Upravo se jedna karakteristika zrcali iz svih
putopisnih, ali i stručno-znanstvenih „otkrivača“ Balkana. To je inzistiranje
na međusobnom preslojavanju različitih tradicija i kultura, premiješanju i
premrežavanju. Slično stanje nije primjetno samo u arhitekturi, povijesti,
običajima - već i u kulinarstvu. Ovdje vrlo brzo vidnom postaje isprepletenost
i sveprisutnost određenih sastojaka, recepata i način pripreme.
 |
| Swanky |
Na meniju je bilo sljedeće: pinđur, namaz od
patlidžana i oraha, na tijestu zapečeno mljeveno meso s cvjetačom, sirnica,
zeljanica i, naravno, burek te proja sa sirom i špinatom od slanog, a od
slatkog baklava, oblatne i slatko od jagoda.
U nastavku vam donosim fotografije i nekoliko
recepata.
Pinđur
-
2 kg paprika
-
1 kg
paradajza
-
češnjak
-
peršin
-
sol
-
2 žlice
šećera
-
1,25 dl ulja
-
¼ dl octa
-
1 ljuta
papričica (ja sam ovo preskočila)
Priprema:
- Paprike ispeći na grilu ili u pećnici.
Oguliti ih i nasjeckati.
- Oguliti i nasjeckati paradajz.
- Na ugrijano ulje dodati češnjak, a zatim i
sve ostale sastojke.
- Kuhati uz povremeno miješanje dok ne postane
kašasto, oko sat vremena.
Namaz od patlidžana i oraha
Recept sam preuzela s Coolinarike.
Sastojci:
-
3 patlidžana
-
200 g sira
(koristila sam svježi)
-
1 vrhnje
-
3 žlice
majoneze
-
100 g
mljevenih oraha
-
malo češnjaka
-
malo
maslinovog ulja
-
sol
Priprema:
- Patlidžan presjecite na pola i zarežite ga u
obliku rombova te premažite maslinovim uljem. Stavite ga u pećnicu na 200
°C dok se ne ispeče.
- Kada su pečeni, izvadite ih iz pećnice i
žlicom odvojite od kore.
- Usitnite ih (ja sam ih u sjeckalici) i zatim
im dodajte ostale sastojke i sve dobro promiješajte dok ne dobijete gustu
smjesu, odnosno namaz.
Slatko od jagoda
Ovo je vrlo jednostavno! Dakle, na 1 kg jagoda ide
1 kg šećera. No, to je količinski jako puno pa ako ne namjeravate raditi
zimnicu i sl., smanjite količinu, ali i omjer sastojaka. No, ja sam malo
smanjila šećer jer je to meni ipak preslatko J Postupak je jednostavan: nasjeckajte jagode,
stavite ih u duboki lonac, pospite šećerom i lagano kuhajte dok ne dobijete
gustu masu. Neki ostave jagode i šećer preko noći kako bi one otpustile sok, no
mislim da može i ovako proći.
Baklava
Moram priznati da mi je jako teško za ovo napisati
recept jer sam radila veće količine i sve stavljala „od oka“. Pa evo otprilike
kako sam to radila J
Sastojci:
-
400-500 g
mljevenih oraha
-
20ak g
rastopljenog maslaca
-
krušne mrvice
-
jedno
pakiranje kora (za savijače i da, nisam radila kore, mislim da se u to neću
upuštati)
-
pola limuna
-
500 g – 1 kg
šećera – ovisi koliko želite da vam preljev bude sladak (a konačno i sama
baklava). Predlažem da jednostavno krenete s manje pa isprobavate i dodajete
šećer po želji
-
1 l vode
-
pola limuna
Priprema:
- Rastopite maslac, u jednu zdjelu stavite
mljevene orahe, a u drugu krušne mrvice.
- Pripremite preljev – jednostavno skuhajte
šećer i vodu. Isprobavajte radi slatkoće i napravite onako kako volite.
Unutra možete dodati i limunov sok, a ako ne volite toliko limuna, možete
to izbjeći i narezati kolutove limuna i posložiti ih na kraju preko blakve
i onda preliti preljevom.
- U pleh/tepsiju (bolje malo dublji) stavite
prvu koru i premažite ju maslacem. Pospite po njoj malo krušnih mrvica.
Zatim stavite drugu koru i opet ju premažite maslacem. Pospite orahe i
krušne mrvice i tako dok ne potrošite sve kore i ne stavite zadnju. E sad,
ne rade svi sve ovo na ovaj način. Ja sa ovako radila jer tako u baklavi
ima više oraha i jednostavno je ukusnija. Možete orahe stavljati na svaku
drugu koru ili kako god vam paše. Samo pazite da svaku premažete maslacem
i pospete s malo krušnih mrvica. Orahe stavljajte do predzadnje kore, tj.
na zadnje dvije nemojte. Možete raditi i deblje baklave pa za jednu
korisitit pakiranje i pol ili dva kora. Kako god želite. Također, možete
ju i narezati prije pečenja. (Ja sam rezala na kraju) Garantiram da će svaka
odluka biti fina, mislim da se tu ne može pogriješiti J
- Baklavu pecite na 180 °C dok ne porumeni (ili
dobije boju karamele). Ne treba joj predugo, krenite s pola sata ovisi -
koliko slojeva kora imate - pa provjeravajte.
- Na kraju prelijte preljevom (serbetom) od
vode i šećera – možda vam neće biti potrebna cijela litra. Ostavite da se
sve dobro upije (najbolje preko noći) i kasnije narežite u oblike koje
želite (ako već niste).
Proja muffini
Recept sam preuzela s Coolinarike, vrlo je
jednostavan i zapravo dobijete jako fine slane muffine.
Za njih sam koristila mini silikonske kalupe za
kuglofe i muffine. Od količine je nastalo oko 40 komada pa ako vam je to
previše, smanjite sastojke.
Sastojci:
-
12 žlica
kukuruznog brašna
-
6 žlica
običnog, glatkog brašna
-
1 prašak za
pecivo
-
2 jaja
-
2 jogurta
(čvrsta)
-
1 šalica (od
jogurta) ulja
-
2 žličice
soli
-
2 šalice
špinata (stavila sam oko 400 g svježeg špinata kojeg sam narezala)
-
150 g sira
(stavila sam svježi sir, a možete i tvrdi ako želite da vam se fino rastopi)
Priprema:
- Malo prepržite nasjeckani špinat, posolite ga
i ostavite ga da se ohladi.
- Izmutite jaja dok ne dobijete finu kremastu
smjesu. Posolite ih. Dodajte jogurt, ulje, obje vrste brašna i prašak za
pecivo. Sve to umutite dok se dobro ne sjedini u glatku smjesu.
- Dodajte sir i špinat i sve zajedno
promiješajte žlicom.
- Napunite kalupe za muffine i pecite oko 25
minuta na 180 °C.
Ovdje vam nisam donosila recept za pite. Ako ih želite,
slobodno mi recite pa jedan post mogu posvetiti samo njima i priložiti više
fotografija samog tijesta, razvlačenja, nadjeva i sl.
Ovi recepti su zapravo dosta jednostavni i, osim
oraha, idu u njih poprilično jednostavne i pristupačne namirnice, možete dosta
toga odjednom napraviti pa je idealno za partyje i slična događanja. Nadam se
da su vam se svidjeli. Ako ih isprobate, šaljite mi dojmove i fotografije. A
sigurno i svatko od vas ima svoje trikove i tajne sastojke J
Pozdrav svima!
Nikolina J
KORIŠTENA LITERATURA I PREPORUKE:
Ivo Banac, „Misreading the Balkans“, Foreign
Policy 93 (1993-1994), 193-182.
Zrinka Blažević, Prevođenje
povijesti. Teorijski obrati i suvremena historijska znanost. Srednja
Europa, 2014.
Vesna Drapec, Constructing
Yugoslavia: A Transnational History. Palgrave Macmillan, 2010.
Arthur J. Evans, Through Bosnia and
the Herzegovina on Foot during the Insurrection, August and September 1875:
With an Historical Review of Bosnia, and a Glimpse at the Croats, Slavonians,
and the Ancient Republic of Ragusa. Cambridge 2013.
Misha Glenny, The Fall of Yugoslavia:
The Third Balkan War. London: Penguin Books,
1994.
Misha Glenny, The Balkans: 1804-1999:
Nationalism, War And The Great Powers. London: Granta Books,
2000.
Robert D. Kaplan, Balkan Ghosts: A
Journey Through History. New York: Picador,
1994.
Karl Kaser, Patriarchy After
Patriarchy: Gender Relations in Turkey and in the Balkans, 1500-2000. LIT
Verlag
Münster, 2008.
Katarina Luketić, Balkan: od
geografije do fantazije. Zagreb: Algoritam, 2013.
Eugene Michail. The British and the
Balkans: Forming Images of Foreign Lands, 1900-1950. A&C Black, 2011.
Edward Said, Orijentalizam. Zagreb: Konzor,
1999.
Trajan Stojanović/Traian Stoianovich, Balkan
Worlds: The First and Last Europe. Armonk, New York, and London, England:
M.E. Sharpe, 1994. ili Balkanski svetovi:
prva i poslednja Evropa. Beograd: Equilibrium,
1997.
Maria Todorova, „The Balkans: From Discovery to Invention“, Slavic Review 53/2 (1993), 453-482.
Marija Todorova, Imaginarni Balkan.
Beograd [etc.]: Biblioteka XX
vek [etc.], 1999.
Rebecca West, Black Lamb and Grey
Falcon. Canongate, 2006.
Objavi komentar
Desert :)