Bonda za sva vremena - iz svih vremena?
Filip i ja smo bili na ponoćnoj premijeri novog
Bond filma – Spectre. Koa je počinjala točno u 0:007. Iako, konkretnije, 15-20
minuta kasnije nakon svih reklama i trailera. Ali zgodno je bilo vidjeti to na
karti. Nakon što su se dojmovi slegli, ovo je neki naš zajednički osvrt. Jedino
se možda ne slažemo skroz oko pjesme hehe Kako su pristizali drugi osvrti na
Bonda, uglavnom su bili mještovitih osjećaja. Mi smo nešto pozitivniji. Ipak,
ne očekujemo od Bonda vrhunsku egzistencijalnu dramu J
Spectre |
Pretpremjera novog Bond-filma u 00:07 sati
potaknula nas je na različite misli. U suštini radi se o klasičnom filmu o Jamesu
Bondu, kojeg ćete voljeti ako volite „kanon“-filmove serijala. I čini se, da
baš u tome leži osvježenje. Naime, prošla su tri Bond-filma prošla različite
pohvale (uglavnom) i kritike. Kada je Daniel Craig prije devet godina debitirao
u filmu Casino Royale (2006.) u ulozi
„novog“ Bonda, govorilo se o dekonstrukciji lika. Opuštenost i neuvjerljivost
Brosnanovog Bonda je nestala, kontrirao joj je Craigov mišićavi, grubi,
naizgled bezosjećajni Bond s malo šarma koji je bio, u smislu lika, ogoljen.
Sve što smo do tada mislili da se jednostavno mora pojaviti u Bond filmu (osim
same akcije) nije se pojavilo, sve poštapalice, sporedni likovi, klasični
trikovi… Bio je to drugačiji film za drugačijeg Bonda. Neki su šaljivo govorili
da je Craigov Bond udaljeniji od Bonda na kojeg smo navikli od onog Petera
Sellersa i Davida Nivena iz istoimenog Casino
Royale - pokušaja iz 1967. No, taj film je jedna duga priča za sebe.
![]() |
David Niven kao James Bond (Casino Royale, 1967.) |
Peter Sellers (Bond) i Ursula Andress (Vesper Lynd) - Casino Royale, 1967. |
Casino Royale, 2006. |
Međutim, kritika je film hvalila, a
publika ga je i dobro prihvatila. Idući Craigov film, Quantum of Solace/Zrno utjehe,
osim podosta smiješnog naslova teško upada u tu kategoriju. I dok je Casino Royale gledateljima u odnosu na
Brosnanove filmove nudio svježi pristup koji je ipak bio uvijen u klasičniji
zaplet prema receptu Iana Fleminga, idući film je nastavio prezentirati još
sirovijeg Bonda, ali bez stila i estetike (treba se samo prisjetiti Le
Chiffrea/Madsa Mikkelsena i Vesper Lynd/Eve Green, klasične Baccarat-scene,
Venecije), koji su u Casino Royaleu
predstavljali protutežu glavnom liku. Quantum
of Solace pokušao je nastaviti tim putem, ali su se tvorci filma pretjerano
zapleli u pomodnom traženju produljivanja radnje, praveći od filma pretjerano
dug uvod u posljednja poglavlja, a da se pritom izgubio i spomenuti balans, ali
i sama priča na kojoj je trebao biti naglasak.
![]() |
Jedino čega se sjećam iz Zrna utjehe je ova eksplozija, a gledala sam film bar dva puta |
Smanjivši očekivanja na niske grane, Quantum of Solace publiku nije pripremio
za ono što je stizalo. Skyfall iz
2012. godine već je Adelinom pjesmom u tradicionalnijem Bond-stilu najavljivao
nešto „novo“ i drugačije. Ponovno pomodan u odnosu na hollywoodske trendove, Skyfall nije samo po mračnom stilu,
načinu na koji je (intenzivno) prikazano zlo (Raoul Silva/Javier Bardem je
neodoljivo podsjećao na Batmanovog rivala Jokera), već je učinio, s puno
uspjeha, ono što je danas tako popularno u serijama i filmovima: ispričao je
„priču o nastanku“ (origin story),
odgovarajući na pitanje - kako je Bond postao Bond? Tvorci serijala vjerojatno
će reći da je to bila od početka namjera, no ipak će prešutjeti da su neuspjeh Quantum of Solace i loše kritike ipak
gurnule stvar u drugačiji razvojni smjer. Bio je to film koji je ponovno pronašao
balans. Iako i dalje naoko sirov i brutalan, Bond će sam sebi postati u jednom
trenutku antipod, pokazujući paletu osjećaja prema svojem poslu, prošlosti i
šefici M/Judi Dench. Pred kraj filma postaje vam jasno da se priča odvrtila
„unatrag“, da je Bond tijekom filma evoluirao upravo u onog Bonda koji nam je
nedostajao, da je samo film otišao „natrag“ u uigrane i očekivane, a sada i
priželjkivane, klasične Bond scene, male stvari koje su ga činile
prepoznatljivim.
Skyfall, 2012. |
Jer, s pravom smo se tijekom prva dva Craigova Bonda mogli
zapitati: odriče li se to Bond svojeg identiteta? Ogoljeni Craigov Bond, koji
se, čini se, isfurava na Coke Zero i Heineken, kao da je svojevoljno pružao
mogućnost svim Bournovima, Huntovima i drugim superšpijunima da,
umjesto da kaskaju za Bondom, neko vrijeme - tako se činilo - preuzmu vodstvo,
da postanu „bogatiji“ u smislu lika, stila, estetike, dakle da s određenim
legitimitetom (pre)uzmu ono što je Bond naoko dobrovoljno ostavio za sobom.
![]() |
Heineken |
No, sada dolazi Spectre. Čini mi se da je posljednja tri Bond-filma do Spectrea posebno dobro prihvatila
publika koja inače nije bila pretjerano oduševljena Bondovima općenito, odnosno
koja je željela mračniju, nijansiranju i pametniju radnju, naglasak na priči.
Osim što su dakle uspjeli, jedva ili bez problema održati bazu lojalnog
gledateljstva, tvorci filma izašli su na neko vrijeme iz vlastite rutine i
pokušali dovući novu publiku. Odlučili su se, za razliku od prijašnjih „kućnih“
redatelja kao što su John Glen ili Marin Campbell, za čovjeka koji nije bio
involviran u franšizu ali je sa sobom nosio s Bond-filmovima rijetko spojiv
epitet oskarovskog redatelja. Spectre,
kojeg ponovno režira Mendes, nastavlja na temeljima Skyfalla iako po svojoj suštinskoj priči, i što je najzanimljivije
po samom liku Jamesa Bonda, poručuje nedvosmislenu poruku: Bond, onaj
„klasični“, se doista vratio. U Skyfallu
je „izvrnut“ razvoj koji je vodio prema tom klasičnom Bondu mogao još biti
protumačen kao hommage starim
filmovima, kao zgodna interna fora. No Spectre
bilo kakvu sumnju otklanja. Bond opet tendira biti ono što je, doduše na
različit način od filmova, Fleming u svojim romanima postizao, ali su ekranizacije
to korak po korak izgradile: biti sinteza umjetnosti (i stila u ovom slučaju).
![]() |
Spectre |
Stil
Mendes svojom režijom unosi mnogo zanimljivosti i
interne dinamike. Akcijske scene nude gledateljima vrlo zanimljiv spoj. Dok smo
u ostalim kino-hitovima, naročito Nemogućoj
misiji, navikli na scene koje vam trebaju dugo zaustaviti dah, koje vas iz intenzivnog
vode u intenzivnije, u nemoguće i nevjerojatno, Bond odlazi drugim putem.
Akcija u filmu ponovno uključuje rušenje zgrada/blokova (ovoga puta to nije
Venecija, već Ciudad de México i London), različite eksplozije, rušenja,
detonacije. No, Bond kroz nju prolazi smireno i hladno, racionalno, a režija
filma sugerira upravo takav interesantan „podtempo“. Tako unatoč situacijama
koje su dramatične i napete, Mendes uvodi smirenost i elegantnost. On vas neće
tjerati da doživite i preživite penjanje po stotinama metara visokom neboderu,
već će vas tijekom akcije fokusom na Bonda uputiti prema unutarnjoj mirnoći.
Osim toga, film za današnje standarde nudi i neobično duge scene dijaloga ili
„otkrivanja osjećaja“, začinjene vrlo naglašenim ambijentima. Scene u vlaku ili
na planinama nude napetost ne kroz čistu akciju i razbijanje, već kroz dijalog,
dok sekvence kroz toplo-hladne izmjene boja također doprinose i više nego samo
vizualnoj atraktivnost filma.
![]() |
Spectre |
Protivnik
Slično čitavoj toj uravnoteženosti akcije i
mirnoće oslikan je i glavni negativac filma. Christoph Waltz utjelovljuje
Franaza Oberhausera (za one koji žele ostati iznenađeni, molim preskočiti ovaj
dio), odnosno najprepoznatljivijeg Bondovog suparnika, Ernsta Stavra Blofelda.
Lik je to koji se, iako nam se vjerojatno čini suprotno (a potpomogao je i
Austin Powers), nekoliko desetljeća nije pojavljivao; posljednji put u kratkoj
sceni davnog Mooreovog For Your Eyes Only.
Waltz dakle oživljava Bondovog najvećeg protivnika, uvodeći slično Skyfallu i elemente koji vode i u
Bondovu osobnu prošlost. Blofeld je amalgam različitih ranijih interpretacija,
ali i uz prepoznatljivu mjeru Waltzovog duha i vlastitog pristupa. Kao i čitav
film, lik Blofelda balansira između krajnosti; njegov plan nije megalomanski,
već se svodi na Snowden-Assange strahove moderne obavještajne službe,
sublimirajući površinski problem kojime se opsežno bavi nova sezona Homelanda. Iako je isprva prikazan kao
zlikovac iz sjene i suzdržanog držanja, njegov psihopatski karakter i mržnja
prema Bondu nude elemente klasičnog Bond negativca, koji tijekom filma to i
postaje. U tom smislu se i film pomalo lomi, pa pred kraj priča od Spectrea postaje Blofeld. Ipak, možda je i nešto drugo posrijedi. Spectre možda i ne stoji u naslovu
toliko za organizaciju s kojom se Bond bori, koliko za glavnu temu filma:
nijanse različitog, smirenog i dinamičnog, starog i novog, prošlog i budućeg,
prirodnog i neprirodnog koje su u filmu vješto povezane.
Spectre |
Arhitektura
I raniji su Craigovi Bondovi nudili zanimljivu vizualnu „priču“ pomoću arhitekture.
Potrebno je sjetiti se samo početka Casino
Royalea u Pragu ili naročito postmoderne apoteoze u Quantum of Solace, gdje je arhitektura smještena usred pustinje, ni
u čemu. I toga ima u novom Spectre
filmu, no s jednim novim naglaskom. Dok je Bond po svojim ambijentima
zastupljen ogoljenom, neodređenom povijesnom, dakle ne pretjerano modernom
arhitekturom i dizajnom, film uvodi niz modernističkih i postmodernih zgrada
koje su naglašeno povezane sa svojim ambijentom te čine cjelinu arhitekture i
okoline. Za razliku od ranijih filmova, arhitektura ima u Spectreu znatno jasniju, a time i veću ulogu, jer osim što
naglašava vizualnost, ukazuje i na važnu podtemu filma: spoj starog i novog,
povezanost, njihovo pretakanje. Film nas od „Hoffler“ klinike, modernističke
ostakljene zgrade usred austrijskih Alpa vodi do postmodernističkog kompleksa u
afričkoj Sahari. Iz modernističkog minimalizma skačemo u poststrukturalistički
„more is more“, naglašavajući čitav spektar
vizualnog segmenta. Isto tako je „londonski“ dio priče, borba starog MI5 i
00-programa za opstanak u novim uvjetima modernih obavještajnih tehnika
naglašen i borbom između stare arhitekture Londona koja predstavlja Bonda, M-a,
Moneypenny, Tannera i Q-a, protiv hipermoderne postmoderne londonske
arhitekture „buduće sadašnjosti“. Uostalom, ovo je već drugi Bond zaredom u
kojem je, uz niz manje-više egzotičnih destinacija (Meksiko, Italija, Austrija,
Maroko), velik dio radnje u Londonu.
![]() |
Muzej rimske civilizacije (Museo della Civiltà Romana), monumentalno djelo iz Mussolinijevog doba, poslužio je za scenu sprovoda |
Moda i
dizajn
Tema kombinacije starog i novog zrcali se i na
stilski izričaj filma. Osim novog Aston Martina DB10 u filmsku priču je ponovno
integriran i klasik, star i bezvremenski DB5 u kojemu Bond na kraju filma
odjuri ulicama Londona. Oni koji žele kraći pogled unatrag, pronaći će isti DB5
u prethodniku Skyfall, odnosno
poveznicu s Craigovim Bondovima. Oni koji gledaju dulje unatrag, prisjetit će
se da je taj auto bio i Conneryjev favorit, a posljednja sekvenca filma
neodoljivo će evocirati momente iz prvih Bondova. Slično je i s modom. Waltz,
odnosno Blofeld, nosi stilski dekonstruirane, moderne, ali ipak „blofeldovski“
prepoznatljive sakoe, dakako bez nebeskoplave i sivoplave izlizane austinpowerske kombinacije. I sama
odijela koja nosi Craigov Bond su odijela za 21. stoljeće. Dok je Brosanan
odijelima opskrbljivao Brioni, Craiga oblači Tom Ford. Tom Ford je oličenje
moderne elegancije s neodoljivim prizvukom nekih starijih i savršenijih dekada.
Ako želite znati kako izgleda film kojim u potpunosti upravlja Tom Ford,
pogledajte Samca (A Single Man). Umrijet ćete
od ljepote! Osim odijela, i neki drugi ključni komadi koje ćete vrlo lako
uočiti su Fordovi. Kao i sunčane naočale. Iako, naravno, nije sve u potpunosti. Madeleine Swann (Léa Seydoux) nije imala toliko uočljive komade odjeće. Vjerojatno je to
trebalo ići uz njezik karakter i francuski stil. Čak i glavna haljina
na kraju djeluje gotovo pa dostupno. Najprepoznatljivije su vjerojatno Christian
Louboutin čizme koje nosi Monica Bellucci.
Bond filmovi su oduvijek poznati po snažnom product placementu. Osim očitih razloga,
zašto je to tako? Naime, i u samim Flemingovim knjigama je to vrlo uočljivo.
Fleming je jednom izjavio da je na taj način dao jednu dozu čvrstog karaktera
Bondu jer, inače kao tajni agent, kora stalno mijenjati ličnosti i identitet, a
na ovaj način ipak ima neke elemente koji su uvijek prisutni i koji su njegovi.
Zanimljivo.
Madeleine Swann |
Glazba
Sam Smith je svojom Bond pjesmom, za razliku od
Adele, kritiku ipak podijelio. Iako je mnoštvo pohvalnih izjava pa se pjesmu
odmah proglasilo i jednom od najboljih, iako je Smith prestigao Adelin uspjeh
na UK top-ljestvici singlica, kritike postoje. Govori se i da pjesma ne
pristaje filmu, riječima ne korespondira, da Sam Smith mijauče poput mačke,
izvodi pjesmu za X-faktor. No malo dublje razmatranje nudi nam nešto sasvim
drugačije. Prvo, Smithova pjesma je manje dramatična i manje galantna od Adeline
koja se približila klasicima „Goldfinger“ i „Diamonds are Forever“, odnosno
Shirley Bassey. Ona je povučenija, kao što čitav film tendira izbjeći
prenaglašenost, a da se pritom ipak ponudi klasični Bond. Tako Smith koristi
samo piano i orkestar, vješto navodeći kroz glazbeni aranžman prema klasično
bondovskom finalu, snažnoj „eksploziji“ na kakvu su nas navikli Monty Norman i
John Barry, da bi je u ključnom trenutku izbjegao. Smith pristaje ovom Bondu i
stoga jer, kao i sam Craig, ne skriva svoje emocije, već ih je spreman otvoreno
pokazati svojom vokalnom izvedbom. I glazba Thomasa Newmana interesantno
reinterpretiran poznate Bond-tonove, ne misleći samo na klasičnu Normanovu
temu, već i neke teme iz ranijih filmskih i glazbenih uspješnica.
Ipak, unatoč ovom pokušaju racionalizacije same
pjesme i stavljanja u određeni kontekst, svejedno zaključujem da mi se pjesma
ne sviđa J
Bond
Mnogo više od bilo kojeg dosadašnjeg Craigovog
Bond-filma, glavni junak kombinira nov pristup kojeg je utro Casino Royale i ranije interpretacije.
Kao i prije ponekad nepravedno osporavani Timothy Dalton (meni uz Conneryja
najdraži Bond), Craigov Bond sada u sebi sadrži i vrlo jasno izražene nijanse
Conneryja i Moorea, dapače, tijekom filma skače iz jednog pristupa na drugi i
natrag. Međutim, Craigova dobra izvedba ne stvara time nikakav nesklad, već
doprinosi određenoj dubini lika koji se, konačno se čini, ponovno „pronašao“.
Spectre |
Retro je
in
Davno je već Hollywood, pa i ostatak svijeta,
otkrio - retro je sasvim in. Moda,
glazba, dizajn, film nas u posljednje vrijeme neprestano vraćaju u prošlost.
Vraćaju različite mode, redefiniraju pojam vintage,
oživljavaju duh vremena. Kritičari će reći da se ta potreba rodila iz
neinventivnosti ili neoriginalnosti našeg vremena, iz postmoderne potrebe za
stvaranjem pastiša. Bilo kako bilo, popularna kultura nas bombardira dozama
povijesti. A sretni su posebno oni, koji osim naše opće povijesti, imaju i vlastitu,
bogatu i, važnije, prepoznatljivu povijest koju sada mogu oživiti. Prepoznat
ćemo klasične Nikeice, stare Coca-Cola boce. Srećom, u priču se Bond idealno
može uklopiti. Jer, povijesti je kroz dvadeset i četiri „legitimna“ i dva
„nekanonska“ Bond-filma doista u izobilju. Spectre
nudi gledateljima više slojeva povijesti u jednom. Prije svega, priča tendira
na vrlo jednostavan i ne pretjerano dubok način povezati prijašnja tri Craigova
filma u jedno, nudeći kroz slike, spomen likova ili predmete prisjećanja i
poveznice s prethodnicima. Međutim, uspješno je uveden i određen déjà vu-efekt koji gledatelje vodi
u dublju prošlost Bonda, rekreirajući i reinterpretirajući stare znance, scene
i ambijente. No, za razliku od hommagea Ursuli Andress kojeg je Halle Berry izvela
u jubilarnom Die Another Day i koji nije baš primljen dobro (užas!), Spectre to radi na vrlo suptilan
i s temom filma povezan način, naglašavajući reinterpretaciju i dekonstrukciju.
Pojavljuju se odmah na početku „kosturi“ koji nas neodoljivo podsjećaju na
Mooreov Live and Let Die, sada u sasvim drugom ambijentu.
Klinika u
alpama na Lazenbyjev On Her Majesty's Secret Service - jer ipak je kao i u tom
filmu Blofeldova i Bondova veza stavljena u fokus, scena borbe u vlaku na
Conneryjev From Russia with Love, pa i na Mooreov Octopussy. Kada konačno dolaze do
Blofeldovog skrovišta u Sahari u meteorskom krateru, podsjećamo se You
Only Live Twice i skrovišta u krateru vulkana. „Tragova“ ima posvuda, ali film kao
cjelina zahvaljujući ideji, povezanosti svih navedenih segmenata i dobroj
režiji nije samo kolaž različitih jeka iz prošlosti, već plauzibilan, dinamičan
- klasičan Bond-film. Najveće otvoreno pitanje koje Spectre gledateljima ostavlja - i
doista smo čekali da nakon kraja ponovno pročitamo „James Bond will return“ -
je: što dalje? Jer, doista se čini da je Bond u Spectreu napravio puni krug. Hoće
li se tvorci serijala sada odlučiti napraviti još jednu epilog-epizodu za
(vjerojatno) zadnji Craigov nastup kao James Bond? Ili će ući u novi ciklus,
kao što su to učinili i ranije? Treba pričekati i vidjeti. Jedno je sigurno, uz
toliko bogatu filmsku (i književnu) povijesnu riznicu, gotovo svaka je nijansa
već barem negdje nekada iskušana i naznačena, što u današnje doba zasigurno
nije loš predznak.
On Her Majesty's Secret Service |
Bond
i pića
Vjeojatno
najpoznatija rečenica u Bondovim filmovima uz „Bond. James Bond“, je ona kad
naručuje piće: „Shaken, Not Stirred.“ U knjigama često mijenja
svoja pića pa tako postoji niz bondovskih koktela, dok je u filmu votka-martini
postala zaštitni znak. Tako je u knjizi Casino Royal najboljim šampanjcem proglasio Tattinger, u
knjizi Moonraker preferira
Wolfschmidt votku iz Rige. Bondovi klasični kokteli su: Americano (Casino Royale, From Russia With Love,
katke priče Risico, From a View to a Kill), Dry
Martini (Live And Let Die, Thunderball, Diamonds Are Forever), Negroni
(iz Flemingove kratke priče Risico), The Vesper (Casino Royale, Quantum of Solace). Vodka
Tonic (From Russia, with
Love, Goldfinger, Thunderball, On Her Majesty's Secret Service ),
Stinger (Diamonds Are
Forever, Thunderball), Sazerac (Live And Let Die),
Rum Collins (Thunderball),
Pink Gin (The Man With The
Golden Gun), Old Fashioned (Live And Let Die, Diamonds Are Forever, Thunderball –
također piće Dona Drapera (Mad
Men) ), i još brojni drugi kokteli.
Plus,
naravno, Vodka Martini.
Vodka Martini. Shaken, not stirred.
Pojavljuje
se u sljedećim knjigama: Moonraker, Diamonds Are Forever, Dr. No, Live And Let Die, For Your Eyes Only i Goldfinger. A od filmova: Dr. No, You Only Live Twice, Diamonds Are Forever, The Spy Who Loved Me, Moonraker, Octopussy, The Living Daylight, Goldeneye, Tomorrow Never Dies, The World Is Not Enough, Die Another Day, Casino Royale, Skyfall, Spectre.
A
recept je jednostavan:
3
mjere votke
½ mjere
suhog vermoutha
dodati
u shaker s ledom.
I,
znate kako dalje...
Poslužiti
u čaši s limunovom koricom.
Vidi:
David Leigh.
The Complete Guide to the
Drinks of James Bond. Second Edition. 2012.
Glenn Yeffeth, Leah Wilson.
James Bond in the 21st
Century: Why We Still Need 007. BenBella Books, Inc., 2013.
![]() |
Archer |
Objavi komentar
Desert :)