Rižoto od bundeve

Današnji tekst započet ću nešto drugačije nego inače. Naime, riječ je o jednom razgovoru i sigurna sam da će vam biti zanimljiv. Razgovarala sam s Martinom Findrik, dragom kolegicom, a u zadnje vrijeme i coprnicom J Martina je dio kreativne skupine Gornjogradskih coprnica koje su postale pravi hit i nešto sasvim novo i zanimljivo ne samo za turiste, već prvenstveno i same građane Zagreba. Više o njima možete saznati na njihovoj Facebook ili web stranici www.zgc.hr.

Gornjogradske coprnice

Nikolina: Za početak, tko su i što su Gornjogradske coprnice?

Martina: Gornjogradske coprnice su interaktivni obilazak grada koji pripovijeda o povijesti i legendama o vještičarenju na prostoru Zagreba. Omjer potreban za uspjeh su jedna diplomirana socijalna radnica (Suzana Antonić), profesorica hrvatskog (Daniela Bajić Kovačić), povjesničarka (to bih bila ja) i buduća psihologica (Mirka Šafarić Vučko); pokrile smo sva područja.

Nikolina: Kako ste došli na tu ideju? Koliko u prosjeku traje jedna tura?

Martina: Začetnica ture je Suzana Antonić koja je prije koju godinu svoju tvrtku Omnes artes d.o.o. (''mnoštvo svih vrlina'') odlučila upotpuniti još jednim kreativnim projektom i tako je uz potporu Turističke zajednice grada Zagreba i MGZ nastao obilazak s Gornjogradskim coprnicama. Ona je ujedno i glavna coprnica i naša šefica. Nakon mnogo truda i preinaka obilazak je dobio današnji izgled, ali i dalje neprestano dorađujemo našu magičnu priču.

Šetnja s coprnicama traje sat i pol, a vodimo vas kroz staru jezgru grada s Kaptola na Gradec.

Nikolina: Koji je ''najmagičniji'' dio Zagreba?

Martina: Najmagičniji dio grada? Pa stare zagrebačke uličice, nakon što padne mrak i jedina rasvjeta dopire od starih plinskih lanterni.

Nikolina: Koja je (gledajući u povijesti) najstrašnija zagrebačka coprnica?

Martina: Teško bi mi bilo izdvojiti najstrašniju zagrebačku coprnicu, zato što su optužbe većinom poprilično slične. U kategoriju najstrašnijih ulazile bi one kojima se pripisuju vradžbine kojima je cilj oduzeti nekome život ili izazvati bolest. No bilo je coprnica koje su u Gradecu i okolici bile poznate po svojem umijeću vještičarenja, barem tako stoji u izvorima. Npr. Kata Cankovica i Magda Muhić, godinama su čarale u Gradecu i bile ''na glasu kao vještice''. Likove nadahnute njima možete susresti u tijeku obilaska.

Nikolina: Kako dolazite do svih tih zanimljivih priča?

Martina: Polazište su povijesni izvori, odnosno zapisi sa suđenja zagrebačkim coprnicama. Priča je dodatno začinjena predajama i legendama i upotpunjena relevantnom hrvatskom i stranom literaturom o vješticama. Namjera je da to bude jedan sveobuhvatan prikaz izložen na zanimljiv način.

Nikolina: Koji su bili „kriteriji“ da bi se nekoga proglasilo vješticom ili da bi se posumnjalo da je vještica? Što je s muškim vješticama?

Martina: Najčešće je sumnja da su vještice padala na atipične žene, žene sumnjivog morala, one koje su se bavile za to vrijeme rizičnim poslovima poput travarica i primalja, žene koje su bile van direktne muške kontrole poput udovica ili neudanih ili jednostavno osobe koje su se mogle smatrati neobičnima. Optužbi je često prethodio neki sukob unutar zajednice i/ili neka nesreća ili nedaća, a sve se vrlo često odvijalo na međususjedskoj razini. U razdoblju najintenzivnijih progona vještica do prokazivanja je najčešće dolazilo prilikom ispitivanja drugih optuženica, od kojih se redovito zahtijevalo da imenuju i ostale sudionice coprničke družbe.
U sudskim spisima se pronađe i pokoji muškarac, no riječ je o stvarno maloj brojci. U izvorima je muškarac tek asistent u nekoj vradžbini svojoj supruzi ili nekoj drugoj ženi, češće je ipak žrtva magijskih čini. No predaja bilježi ono što izostaje u povijesnim izvorima, pa se tako očuvala legenda o grabancijašima koji su kak ti coprnjaki, a imaju moći slične vještičjim. Čak jedna manje poznata legenda povezuje postanak imena grada uz coprnjaka Zagreba, koji je živio na Manduševcu. Pa ako je vjerovati tim predajama, ni muškom spolu čaranje nije bilo strano.

Nikolina: I za kraj, možeš li s nama podijeliti tvojih pet najdražih knjiga s temom vještica?

Martina: Popis započinjem sa serijalom o Harry Potteru; odmah do njega stavljam Kristalnu kuglu, izvrsna knjiga (doduše krivog prijevoda, u originalu je The Oracle Glass), koja opisuje i neke stvarne povijesne likove, moram priznati da mi je i izvrsna inspiracija za likove koje glumim u turi; Otkrivanje vještica – prva knjiga trilogije Deborah Harkness, glavni lik je povjesničarka i vještica pa me to oduševilo, naravno i ostale knjige iz serijala su izvrsne; Amulet iz Samarkanda jer me podsjeća na srednjovjekovne tekstove o magiji koje sam čitala; i nezaobilazna Grička vještica.

Gornjogradske coprnice će vas upoznati sa Zagrebo 16. i 17. stoljeća, a njihov trud i kreativnost stvaraju ugođaj i doživljaj koji je više od turističke ture.

Scena iz filma I Married a Witch (1942.)

Prije samog teksta koji će vas, ako vas zanima, detaljnije upoznati s fenomenom vještica u povijesti, donosim vam novi recept koji je idealan za ovo jesensko vrijeme – bojom, mirisom i okusom. Još ćemo malo koristiti bundeve, a recept je savršen za ručak ili večeru i možete ga i količinski odrediti koliko vam je potrebno jer je sasvim svejedno radite li za dvije osobe ili za njih 5-6 – samo vam treba malo više sastojaka – pa je tako dobar i za druženja. Riječ je o rižotu od bundeve. Neće vas iznevjeriti, sigurna sam! Jedino ako ne volite bundeve, onda vam nema pomoći J

RIŽOTO OD BUNDEVE

2-3 osobe

Sastojci:

- 1 butternut bundeva srednje veličine (moja je imala oko 1 kg)

- 1-2 žlice maslinovog ulja

-  riža za rižoto – količina za 2-3 osobe (ja sam stavila oko 300 g)

- 2 dcl bijelog vina za kuhanje

- 500 ml vrućeg temeljca – pileći ili povrtni

- sol, papar

- muškatni oraščić – mljeveni

- žlica maslaca

- parmezan

Priprema:

1. Ogulite bundevu, očistite unutrašnjost. Narežite ju na kockice – srednje veličine prema manjima.
2. Zagrijte žlicu-dvije maslinovog ulja u loncu u kojem namjeravati pripremati i sam rižoto. Stavite u lonac komadiće bundeve, promiješajte i poklopite. Neka stoji tako laganoj vatri uz povremeno miješanje kako ne bi bundeva zagorila. Cilj ju je skroz omekšati, kao da trebate raditi od nje pire. To će trajati, ovisno o količini, 30-45 minuta.
3. Nakon što je bundeva omekšala, dodajte rižu i sve zajedno miješajte oko 2 minute. Nakon toga ulijte bijelo vino i lagano miješajte dok vino/alkohol ne ispari.
4. Zatim malo pomalo dodajte u rižoto vrući temeljac. Nemojte dodavati velike količine temeljca! Također, važno je da stalno miješate rižoto. S jedne strane, bundeva i riža će se bolje povezati i neće biti velikih komada bundeve, a s druge strane, rižoto miješanjem postaje onako fino kremast. Dolijevajte temeljac i miješajte sve dok se riža ne skuha – oviso o riži – 15-20 minuta.
5. Začinite solju (ali ne previše jer je temeljac već slan), paprom (u ovom receptu mi izvrsno paše malo više papra) i muškatnim oraščićem.
6. Kada je rižoto gotov, maknite ga s vatre i umiješajte u njega maslac. Ako želite, možete i malo parmezana ili parmezan ostavite samo za posipanje.
7. I rižoto je gotov! Mirisan, kremast, jesenski! Ako vam je rižoto glavno jelo i ako mislite da će biti malo „dosadan“ ili „prazan“ (iako je meni dovoljan), možete na vrh dodati malo piletine ili prepržene slanine.

A sad se vratimo vješticama!

Čini mi se da se s vješticama susrećemo od rane dobi. One se tada pojavljuju kao likovi u bajkama i pričama koje slušamo ili čitamo, u crtanim filmovima koje gledamo i isprva nam se čine kao strašna bića. Čini mi se međutim isto tako da nakon tog početnog straha, nakon određenog vremena, shvaćamo da nisu sve vještice prikazane ili predstavljene jednako, te nam one  možda postaju postupno i sve zanimljivije. Uviđamo da različite vještice različito izgledaju ili djeluju: Disneyjeve su klasične vještice u sebi često sadržavale ambivalentnost u izgledu - od lijepe, ali opasne Zlurade (Maleficient) do Zle kraljice koja u jednom svojem obliku preuzima „klasičan“ izgled opake vještice-starice. No već u Čarobnjaku iz Oza doznajemo da uz zelenu Zlu vješticu od Zapada postoje i manje zle, odnosno dobre vještice. Avanture Donalda Ducka ili Duck Tales naučile su nas od malena na Magu Vračević (Magica de Spell), koja mi je nekako bila drag lik, jer je često prikazivana u sivim nijansama, balansirajući između dobra i zla.

Wicked Witch of the West (Čarobnjak iz Oza, 1939.)

Razne varijacije imaginarnih vještica iz priča, stripova, serija i filmova imaju i određenu osnovu u zbiljskim predodžbama o vješticama iz prošlosti. To su osobe koje žive izvan određenih normi, koje se služe drevnim magijama i tako, čini se, mogu dobiti što god žele. A najnovije dekonstrukcije likova u televizijskim serijama i filmovima nam ih predstavljaju jednostavno kao osobe koje su stvorile određene okolnosti, jer crno-bijele perspektive rijetko koga više zanimaju.

Evil Queen (Regina), Once Upon A Time

No, odakle zapravo fascinacija vješticama i tko su one?

Vještice su žene koje se, prema legendama, mitovima i narodnim vjerovanjima, bave vještičarenjem, odnosno vjeruju u magiju i prakticiraju je, kako bi stekle nadnaravne moći.  Njihova magija može biti crna (nanosi štetu, zlo) ili bijela (magija koja bi trebala pomoći, izliječiti i sl.). Prema vjerovanjima, one su se zadržale i nakon pojave kršćanstva te tako nastavile s prakticiranjem poganskih običaja. Iako je srednji vijek popularno poznat kao mračno doba pa se vizija opake vještice naizgled uklapa u takav imaginarij, vještice su bile dominantna tema u periodu nakon srednjeg vijeka – u ranom novom vijeku (dakle kraj 15. st. pa do kraj 18. st.), a naročito tijekom 16. i 17. stoljeća. 

Kim Novak u Bell, Book and Candle (1958.)

Na prijelazu iz kasnog srednjeg vijeka žene se, čija je pozicija često bila teško definirana i pod različitima društvenim normama (očekivanja supruga, tradicija, zakoni, vjerska učenja, itd.), nalaze pod različitim pritiscima. S pojavom novih tehnologija i tehnika, povećava se u Europi mobilnost i načini komunikacije, ženama susret s različitim kulturama postaje lakše ostvariv, pa i one ulaze u razdoblje transformacije koje će im omogućiti različite oblike „oslobađanja“. Ponekad krivo protumačeno ili pak zlonamjerno iskorišteno, to će „oslobađanje“ društvo shvaćati kao nešto drugačije, strano, tuđe, protivno tradiciji - i vjerovanju, te će ponašanje tih žena težiti ukrotiti, odnosno ograničiti i osuditi.

Bewitched (1964.-1972.)

Tadašnji dominantan prikaz vještice bio je upravo onaj koji će se skoro pa trajno, do danas barem u jednoj formi, zadržati: slika naborane i pogrbljene starice dugog nosa i prekrivene kose. Zapravo, samo si zamislite Zlu kraljicu kada Snjeguljici daje otrovnu jabuku. Ili onu u bajci o Ivici i Marici. Takva slika o vješticama proizlazi iz stvarnosti: najčešće su kao vještice bile optužene starije, siromašne žene, često udovice - dakle osobe na marginama društva, osamljene i napuštene. Posljedica je to gospodarskih promjena u Europi koje su nekoć bolje stojeće seljake i farmere naglo osiromašile, učinivši od njih prosjake.

The Witches of Eastwick (1987.)

Međutim, likovna umjetnost nam nudi zanimljiv i poučan uvid u percepciju vještica: slike iz primjerice 15. i 16. stoljeća prikazuju u brojnim slučajevima žene koje su primjerice gole, plešu oko vatre ili provode neki ritual. Kroz prikaze, kao što je recimo slika Hansa Baldunga Griena s početka 16. stoljeća koja prikazuje divlje gole vještice u ritualu, postaje nam jasno i kako su vještice u to vrijeme percipirane: on čine nešto nemoralno i odbojno, krše norme društva, prepuštajući se seksu, osjećajima i igri, ali istovremeno to čine i polusvjesno, nalaze se u određenom transu ili pod utjecajem nečeg neshvatljivog, nevidljivog ili neopipljivog zla. Vještičji pogled na svijet je, kako nam ti likovni prikazi pokazuju, suprotan normalnom, odnosno predstavlja inverziju svih društvenih pravila, svega što je običnom čovjeku ili ženi prihvatljivo, što se smatra dužnošću.

The Craft (1996.)

Koliko su te optužene žene – vještice – zapravo prakticirale odnosno mislile da prakticiraju bilo kakav oblik „magije“? Iako je nemoguće govoriti o konkretnim brojevima, istraživanja su pokazala da je najmanji dio njih pokušao neki oblik crne magije, malo veći bijele magije, ali opet zanemarivo s obzirom na to koliko ih nije pokušalo baš ništa, već su bile ili krivo optužene ili optužene kao suučesnice. I tu je promjena vremena i kulture imala jakog odraza: francuski povjesničar Jules Michelet ukazao je odavno kako su nekoć društveno prihvatljive vračarice, tzv. žene s napitcima, koje su ljude u selu ili gradu liječile „narodnim“ metodama, u novom vremenu u kojem se pojavljuju razni školovani učenjaci bile proglašavane vješticama, jer se smatralo da njihove sposobnosti i znanje nisu ljudske, da dolaze od vraga. Bijela magija kao takva tijekom inkvizicijskih procesa nije direktno shvaćana kao vještičarenje, ali inkvizitori su se vodili logikom - ako žena posjeduje moći kojima može čovjeka zacijeliti ili ga spasiti od bolesti i smrti, što garantira da se te moći ne mogu iskoristiti za zlo?

Death Becomes Her (1992.)

Evo nekih brojeva. Iako je, naravno, nemoguće reći koliko je žena otišlo na optuženičku klupu za prakticiranje magije u Europi između 16. i 18. stoljeća, neki proračuni spominju oko 90 000 osoba. Oko pola ih je i osuđeno. Zanimljivo je pogledati na kojim teritorijima je lov na vještice bio najsnažniji. Jednako su to činili i katolici i protestanti. Na vrhu popisa je teritorij današnje Njemačke, tada Sveto Rimsko Carstvo odnosno sklop malih država, državica i gradova-država. Zatim slijede područje današnje Švicarske, Francuska, Velika Britanija i Irska, Skandinavija, a na kraju srednja i istočna Europa (Češka, Ugarska, Poljska, područje Transilvanije, Rusija). Pri vrhu popisa još su i mediteranske zemlje, odnosno Pirinejski i Apeninski poluotoci. Ne znam čine li vam se ovi brojevi puno ili malo, ali na kraju je riječ o jednoj atmosferi koja je poticala na doslovni lov i progon: gotovo svatko je mogao biti osumnjičen, prokazan, priveden na ispitivanje - a motivi za to bili su brojni. 

Hocus Pocus (1993.)

Također, važno je napomenuti da se progoni vještica često provode i događaju na područjima koja su ekonomski opustošena ili pogođena nekom prirodnom nepogodnom. Suše, glad, bolesti, poplave, erupcije vulkana i brojne druge prirodne nedaće koje su snašle ljude, a nisu mogle biti objašnjene unutar sklopa (skromnog) znanja „običnih“ ljudi tog vremena, stvarale su tendencije okretanju prema natprirodnom. U potrazi za krivcem, stanovništvo se okretalo često prema manje poznatom, prema nečemu što se činilo strano ili nepoznato, tražeći krivce u onima koji nisu radili sve „prema društvenim pravilima“ - pronalazeći u njima vještice, odnosno razlog njihovih nedaća.

Sabrina, the Teenage Witch (1996.-2003.)

U što su ljudi, kada su u pitanju vještice, tada zapravo vjerovali? Vjerovalo se da su vještice, osim što koriste „magiju“, uključene u razne dijabolične aktivnosti te da je početak svega sklapanje pakta s vragom. Taj pakt im omogućuje bavljenje magijom (maleficia) i stavlja ih u đavolju službu. Pakt je zapečaćen ceremonijom na kojoj ih vrag obilježava skrivenim znakom na tijelu. Također, vjerovalo se da se vještice često okupljaju i izvode razne bogohulne, razvratne i gnjusne rituale. Na tim ritualima bi se pojavljivao i sam vrag u raznim oblicima sa svojim demonima. Pri tome bi vještice žrtvovale djecu, plesale gole i imale druge nemoralne i opscene odnose s vragom ili drugim vješticama. Ovo su bila vjerovanja i učenja viših slojeva, dakle određene elite tog vremena – učenjaka, teologa, demonologa. „Obični“ puk je mogao vjerovati u iste stvari, ali nije u njih dubinski ulazio. Ljudima je najveći strah od vještica izlazio iz osobne, neposredne prijetnje povezane s neznanjem i neukošću. Njihov najveći strah je bio onaj od prouzrokovanja štete „magijom“ koja bi bila usmjerenja na njih same, a ne toliko veza između vještica i vraga.

Willow & Tara, Buffy the Vampire Slayer (1997.-2003.)

Tijekom 15. stoljeća slika o vragu se počela mijenjati. Tada su i održana prva suđenja protiv vještica. Tijekom srednjeg vijeka, vrag je opisivan kao neprijatelj i sve ono suprotno Kristu, odnosno kao netko tko uči radije o mržnji nego o ljubavi. No, nakon toga počelo ga se suprotstavljati izravno Bogu i gledati kao izvor idolopoklonstva i lažne religije. Jedan od razloga te promjene je i inzistiranje kasnosrednjovjekovnih teologa (a što će se prihvatiti u potpunosti tijekom Reformacije) na učenju o tome kako je Deset zapovijedi temelj kršćanske etike, a ne Sedam smrtnih grijeha. Prva zapovijed dakako zabranjuje štovanje drugih, lažnih bogova. Tako su 1398. godine u Parizu svi „čarobnjaci“, bilo zli ili dobri, optuženi za idolopoklonstvo. U jednoj od prvih rasprava/studija o vještičarenju, Formicarius, nastaloj između 1463. i 1467., vještice su opisane kao muškarci ili žene koji, uz to što bacaju čarolije, odaju počast vragu odriču se svoje kršćanske vjere i gaze po križu.

Practical Magic (1998.)

Velik dio imaginacije o vješticama je njihova mogućnost da lete. Vjerovalo se da vještice, kada odlaze na udaljena okupljanja, lete noću. Iako se najviše zadržala slika o vješticama koje lete na metlama, u ranom novom vijeku se vjerovalo da mogu letjeti tako da se ili pretvaraju u životnije, primjerice sove, ili da lete u divlji lov kao sljedbenice antičke božice Dijane ili pak da su proživljavale izvantjelesno iskustvo, dakle da im se činilo da su letjele. Mnogo mjesta o načinima i mogućnostima letenja posvetio je i priručnik Malleus Maleficarum, u kojem je na kraju zaključeno kako vještice mogu letjeti preneseno i doslovno. Malleus Maleficarum je bio prva velika rasprava koja je, smatra se, imala veliku ulogu u širenju jedinstvene ideje o tome što je vještičarenje. Izdana je prvi put 1486. godine, a do 1520. imala je niz novih izdanja. To je prvenstveno bio priručnik za inkvizitore. Autor mu je njemački teolog i filozof Heinrich Kramer, a koautorstvo dominikanskog svećenika Jacoba Sprengera još uvijek nije usuglašeno. Navodno je Kramer napisao ovaj priručnik kada je sam pokušao izvesti suđenje oko Innsbrucka, koje je prošlo neuspješno. On sam tada nije bio inkvizitor i nakon svega je protjeran. Malleus Maleficarum sastoji se od tri dijela. U prvom dijelu se opisuje koncept vještičarenja s teorijske strane, u drugom dijelu se donose konkretni primjeri, a treći dio opisuje kako procesuirati vještice. Malleus Maleficarum je ostao najpoznatiji izvor, kada je tema vještica kroz povijest u pitanju, jer u određenoj mjeri jasno govori o „borbi spolova“ u tom vremenu, sukobu muškaraca i žena, njihovih mogućnosti u svijetu i očekivanja, te prvenstveno strahova koji su u muškaraca stvarali preduvjete mizoginije i progona „vještica“. Ipak, već 1490. Crkva je ovaj priručnik proglasila lažnim, a kasnije će ga zabraniti i Španjolska inkvizicija.

Hermione

Iako je lov na vještice obilježio jedno razdoblje povijesti i učinio ga posebno ludim, važno je naglasiti kako su istovremeno postojali i oni koji su se opirali ideji postojanja vještica. U neke aspekte se dakako otvoreno sumnjalo (kao što su let i metamorfoze), a o drugima se raspravljalo. Skepticizam se posebno pojačao širenjem humanizma i renesanse po cijeloj Europi početkom 16. stoljeća. No, tek će kraj 17. stoljeća donijeti preokret. Broj slučajeva suđenja ili optužbi za vještičarenje od kraja 17. i 18. stoljeća je padao, dok na kraju ti slučajevi nisu u potpunosti nestali. Pad je prouzrokovan postupnim nestankom želje za vođenjem takvih slučajeva i traganjem za vješticama, povećanim brojem odbačenih optužbi i prihvaćenih žalbi i, na kraju, ukidanjem važećih zakona. Posljednje suđenje i izvršenje kazne održano je 1782. godine. Javljali su se još individualni pokušaji prokazivanja vještica, čak su i poduzimane vlastite akcije, ali sve u okolnostima izvan zakona. Osim zakonskih promjena, važni su i nazori (osim religijskih, veliku ulogu imalo je i prosvjetiteljstvo) koji su se mijenjali, ali i percepcija nadnaravnoga općenito.

The Chronicles of Narnia: The Lion, the Witch and the Wardrobe (2005.)

I, na kraju, ostaje pitanje zašto su za vještičarenje uglavnom optuživane žene - a po statistikama najčešće su prvotne optužbe podizali muškarci. Iako je bilo i muškaraca, ipak njihov broj je gotovo svugdje u manjini. Jedino su dominirali na područjima Islanda, Estonije i Rusije, dok ih je na području Finske bilo podjednako. Oni su najčešće optuživani kao čarobnjaci ili iscjelitelji koji su dolazili u dodir s duhovima i imali su društvenu ulogu sličnu šamanima ili druidima. Drugi veliki razlog je bila tzv. politička magija, odnosno optužbe da su se magijom služili za napredovanje u politici i vlastitom statusu. Žene su, jednostavno, smatrane povodljivijima i slabijima te su se mogle tako lakše prepuštati vragu te su općenito promatrane kao kušnja za muškarce. U realnom svijetu, već ih je sam položaj stavljao u opasnost jer su uglavnom služile ili kao njegovateljice, babice, kuharice, a svaki aspekt tog posla ili bilo koja pogreška mogli su biti razlogom za optužbu.

Stardust (2007.)

Literatura:

Geillis Duncan, Outlander

Barry, Jonathan, Marianne Hester, Gareth Roberts. Witchcraft in Early Modern Europe: Studies in Culture and Belief. Past and Present Publications. Cambridge University Press, 1998.

Clark, Stuart. Thinking with Demons: The Idea of Witchcraft in Early Modern Europe. Oxford University Press, 1999.

Klapisch-Zuber, Christiane (ur.). A History of Women in the West: Silences of the Middle Ages. Harvard University Press, 1992.

Levack, Brian P. The Witch-Hunt In Early Modern Europe. Third Edition. Pearson Education Limited, 2006.

Michelet, Jules. The Witch of the Middle Ages. London: Simpkin, Marshall and Co., 1863.

Zemon Davis, Natalie i Arlette Farge (ur.). A History of Women in the West: Renaissance and Enlightenment paradoxes. Harvard University Press, 1992.

Oz the Great and Powerful (2013.)