Sigurna
sam da ste naišli u zadnjih godinu dana na već mnogo tekstova posvećenih Prvom
svjetskom ratu. Održani su brojni znanstveni skupovi, predavanja, izložbe, a gotovo
svaki grad je imao izložbu posvećenu ratu u tom mjestu. Prvi svjetski rat ili
Veliki rat je bila tema kojom su se kod nas sve do okrugle obljetnice 2014. samo
rijetki bavili pa ta zasićenost temom do koje je možda došlo i ne treba previše
smetati. Aspekti o kojima se može pisati i proučavati su brojni. Ovdje ću se
osvrnuti na na aspekte koji su povezivi s temom bloga, a to je pitanje ishrane
u Prvom svjetskom ratu, konkretnije, u samom Zagrebu.
 |
| Život u Zagrebu prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata/Velikog rata |
Kada
je rat u pitanju, na hranu se uvijek promatra s dva aspekta: onog civilnog i
onog vojnog. Iako sam Zagreb nije bio izravno pogođen ratom, vrlo brzo ga je
postao svjestan. Već je mnogo puta opisivan početni osjećaj oduševljenja na
svim stranama kada je počeo Prvi svjetski rat. Tako je bilo i u Zagrebu. Brojni
građani su s oduševljenjem ispraćali
vojnike (25. domobranska hodna pukovnija) iz Rudolfove vojarne koji su odlazili
na drinsko bojište, zasipajući ih cvijećem. Raspoloženje se promijenilo vrlo
brzo; već na jesen kada su počeli pristizati prvi izvještaji s bojišta koji su
govorili o mnogim poginulim i ranjenim vojnicima. Tada su se i prvi ranjenici
počeli vraćati u Zagreb.
Cijeli
grad se morao reorganizirati. Kako su mnogi mobilizirani, pa je tako među njima
bilo i mnogo državnih i drugih službenika, paralelno s popison za mobilizaciju,
nastajao je i onaj za popunu praznih mjesta, a nužnih za funkcioniranje grada,
kao što su gradski službenici, bolničari, radnici, pisari, bravari, postolari,
krojači, mehaničari. Mnogi prostori su prenamijenjeni u vojne bolnice i urede
(posebice brojne škole), a i svaka obitelj je morala na barem mjesec dana
primiti vojnu osobu u svoj dom i omogućiti joj potpuni smještaj, za što su
dobivali i naknadu. Troškovi grada su tako samo rasli, a na kraju ih i nisu
mogli sve naplatiti od vojske zbog raspada Austro-Ugarske Monarhije.
Stanovništvo Zagreba bilo je tako pomiješano s brojnim vojnim osobljem, ali i
ranjenicima. Rat se više nije činio tako dalekim.
 |
| Operna pjevačica Anka Horvat kao bolničarka, presnimak, Ilustrovani list, 14. studenoga 1914. god. |
Problemi
s opskrbom hrane počeli su vrlo brzo; već 1915. godine, kada su se javile
velike poteškoće s nabavkom brašna. Kako je vrijeme prolazilo, očekivano je
hrana poskupljivala, a neke namirnice, poput mesa, postajale su pravi luksuz. Ponekad
se problemima moglo doskočiti samo humorom pa su tako novine i satirički
listovi puni šala na račun nestašice hrane, ali i nezadovoljstva sela koje mora
većinu hrane slati u gradove.
 |
| Karikatura povodom uvođenja aprovizacije, određivanja količina hrane po glavi, Ilustrovani list |
Zagreb
je još od 1846. godine imao humanitarno društvo pod nazivom Društvo
čovječnosti, iz kojeg je proizašla i pučka kuhinja 1875. godine. Taman pred
rat, u jesen 1913., započela je gradnja nove pučke kuhinje, a završena je na jesen
1914. godine u Petrinjskoj ulici. Tijekom rata je, očekivano, jako poskupila
nabava namirnica, a uz poteškoće i slabije izbor, pučka kuhinja je uspijevala i
dalje nastaviti s radom. Društvo je izdatke pokrivalo iz vlastitih sredstava,
subvencija grada i donacija. Podaci o funkcioniranju pučke kuhinje su zbilja
fascinantni. Od hrane su nudili kruh, juhe, variva i meso. No, 1916., 1917. i
1918. godine više se nisu dijelile juhe i meso, već samo kruh i varivo. O slici
koliko je otprilike porcija podijeljeno u pučkoj kuhinji, govore sljedeće
brojke: 1913. godine njih 160.591, 1914. ukupno 195.593 porcija, 1915. godine 195.714,
1916. njih 130.758, 1917. godine 169.037, a 1918. ukupno 158.329 porcija. Pučka
kuhinja Društva čovječnosti nije bila jedina pučka kuhinja u Zagrebu. Na jesen
1914. osnovana je još jedna u prostorijama Umjetničkog paviljona, a osnovao ju
je privrednik i dobrotvor Šandor Alexander.
 |
| Prehrana vojničke djece, presnimak, Ilustrovani list, 19. rujna 1914. god. (klikom na opis slike, dolazite do izvora slike) |
Osim
pučkih kuhinjh, vrijeme Prvog svjetskog rata bilo je u Zagrebu i vrijeme
brojnih drugih dobrotvornih i sličnih akcija. Brojni pojedinci su pomagali ili
donacijama raznim društvima, Crvenom križu i sl., doniranjem raznih potrepština
za, primjerice, bolnice. Jedna od možda najpoznatijih akcija bila je Dadoh zlato za željezo (o čemu je prije
nekoliko godina bila i izložba u Povijesnom muzeju u Zagrebu). Tom akcijom su
građani mijenjali zlatni nakit za željezno prstenje kako bi se pomoglo
obiteljima poginulih vojnika. Treba spomenuti i društvo „Uboški dom“ (osnovano
1898.), koje je pomagalo siromašnima, dijeleći im novčanu pomoć, doručke i
večere te prenoćište. Sličnu ulogu imalo je i društvo Sv. Vinka Paulskog,
osnovano u Zagrebu 1858. godine, a od 1915. djelovalo je u pet zagrebačkih župa,
pomažući siromašnima i bolesnima. Naravno, ovo su samo neka društva jer je
Zagreb između 1914. i 1918. godine imao ukupno 187 društava raznolike funkcije.
 |
| Dadoh zlato za željezo |
Uz
neke od akcija koje su ovdje navedene, bila je poznata i ona izdavanja kuharice
1916. godine: Kuharica u korist crvenog
križa za Hrvatsku i Slavoniju. Napisana je u ratnim godinama i sadrži preko
700 recepata. Napisana je na njemačkom jeziku, a autor joj je glavni kuhar
Crvenog križa u Zagrebu. Prihod od prodaje išao je u korist Crvenog križa. Ova kuharica
ima raspon izrazito raznolikih jela: od onih vrlo luksuznih do onih vrlo
jednostavnih, prilagođenih ratnoj situaciji. Primjerice, prema receptima u
navedenoj kuharici možete napraviti i torte Veliki
rat ili Svetozar Borojević. U toj
kuharici se nalazi i sljedeći recept, ipak ne potpuno osiromašen namirnicama,
ali nije ni previše bogat:
Zelje se propirja s komadićima
slanine i luka. U vatrostalnu posudu stavi se red zelja, red riže, red šunke,
ako se ima, ili ploški slanine, pa redom dok se ne napuni posuda. Potom se
prelije vrhnjem. Od malo putra, brašna, soli, jajeta umijesi se i tanko
razvalja tijesto čijim se trakicama, posloženim poput rešetke, prekrije
složenac. Premaže se jajetom i zapeče u pećnici. Prekrasno jelo koje odgovara i
ovim recesijskim vremenima. (Prema izdanju i prijevodu
kuharice s njemačkog na hrvatski jezik: Zagreb: Stari Puntijar, 2006.)
 |
| Kuharica u korist Crvenog križa za Hrvatsku i Slavoniju |
Ratne
kuharice nisu rijetkost. Dapače, bilo ih je izrazito mnogo i uglavnom su
donosile jednostavnije recepte s malim izborom namirnica, uglavnom povrćem.
Sasvim prilagođene situaciji. Na stranici posvećenoj prikupljanju građe vezanoj
uz Prvi svjetski rat i njezinoj digitalizaciji, europeana 1914-1918,
može se pronaći nekoliko primjera njemačkih kuharica nastalih u periodu Prvog
svjetskog rata. Jedna takva kuharica je i Deutsches
Kriegskochbuch und Anleitung zum Gemüsebau für den eigenen Haushalt (Njemačka
ratna kuharica i upute u povrtlarstvo za vlastito domaćinstvo), izdana u
Jeni 1915. godine. Kuharica je izrazito detaljna i temeljita te nudi razne
opcije i recepte za naočigled skromne namirnice. Uz to, sadrži brojne savjete
kako pripremiti zimnicu, organizirati i opremiti smočnicu, kako iskoristiti
najbolje od svega što je pojedinom domaćinstvu dostupno. Naime, na kraju je
Prvi svjetski rat poznat i kao „rat glađu“. Kuharice su se uvijek obraćale
ženama jer su one te koje su ostajale i vodile domaćinstva te uz to, najčešće,
i radile ako su imale priliku kako bi dodatno zaradile. Tekst na početku njemačke
ratne kuharice potpisuje „neka“ ili „bilo koja“ Njemica, apelira na sve žene,
objašnjavajući da je situacija kritična jer je neprijatelj objavio
„Hungerkrieg“ (rat glađu). To znači da je neprijatelj odlučio da Njemačka
gladuje i, kako propagandistički objašnjava uvodnik da ne treba dopustiti situaciju
u kojima pobjede njemačkih vojnika postaju nevažne i da se pregovori oko mira
vode pod pritiskom opće gladi u zemlji koja bi primorala na bezuvjetno
prihvaćanje cijene mira. Ključnu ulogu tako nemaju samo vojnici, već i oni koji
su ostali kod kuće. Prvo se poziva na starije članove kućanstva koji su, kako
se navodi u uvodniku, već mogli iskusiti teška vremena te oni svojim iskustvom
moraju pomoći sada kućanicama koje vode život doma, izvan bojišta. Cilj je s
raspoloživim namirnicama napraviti hranjive porcije, iskoristiti ih maksimalno,
ništa ne bacati pa čak ni vodu u kojoj su se pripremale. Ova kuharica je
trebala u svemu tome pomoći.
 |
| Deutsches Kriegskochbuch |
I
Britanci su imali svoje kuharice. Jedan takav primjer je kuharica iz 1918.
godine: The
Win-The-War Cookery Book. Jedan od prvih savjeta stanovništvu je bio da
pojedu otprilike pola kilograma kruha manje tjedno. Kuharica je izdana u sklopu
kampanje za racionalizaciju prehrane, a uz odobrenje Ministarstva za hranu. I
ovdje je uvodni tekst bio izrazito orijentiran na propagandu. Kao i prethodni,
i ovaj bitke prenosi u domaćinstva, kuhinje i smočnice, pozivajući na
racionalizaciju hrane, maksimalnu iskoristivost namirnica. Jer, britanski
vojnici pobjeđuju Nijemce na kopnu i moru, a oni koji su ostali u svojim
domovima, moraju ih pobijediti i u kuhinjama. Kuharica upozorava kako je sva
ona hrana koju vide u pekarnama, mesnicama, dućanima i tržnicama, samo
površinski prikaz dobrog stanja jer su zalihe gotovo pa nepostojeće. Naime,
osim ratnog stanja, već su 1916. i 1917. bile loše rodne godine.
Racionalizacija hrane je ujedno i pomoć onim vojnicima, naročito mornarima,
koji se brinu da brodovi s hranom uspješno pristižu u Veliku Britaniju, koja
proizvodi samo 1/5 potrebne hrane, a ostatak mora uvoziti. Ukratko, krilatica
je bila: „Uštedite na kruhu i pobijedite u ratu.“ Dalje se donose savjeti kako
nabavljati namirnice, kako smanjiti onaj odbačeni dio, kako ih što dulje
sačuvati, konzervirati te kako unaprijed planirati obroke. Kuharica je izborom
recepata i namirnica nešto bogatija i raznolikija od one njemačke, ali ciljevi i
jedne i druge su bili jednaki: rat je već dugo trajao, oskudica je bila
sveprisutna, a mnogo hrane su trebali i vojnici na bojištima.
 |
| The Win-The-War Cookery Book |
Tema
kruha je bila važna i u Austro-Ugarskoj, odnosno Hrvatskoj jer, kako je već
navedeno, već 1915. je došlo do nestašice brašna. U Beču je osnovan Ratni žitni
zavod te je u cijeloj Monarhiji 1915. proveden popis stanovništva kako bi se
utvrdilo koliko je kruha potrebno. Posebne komisije su provodile rekviziciju
(prisilan otkup) uroda i stoke te ih dalje raspodjeljivale po drugim gradovima
i mjestima. Najteže je bilo u Istri i Dalmaciji u kojima su postojale tzv.
krušne karte, a u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj se kruh radio od
grožđanog tropa. Upravo zbog teške neimaštine, mnogi stanovnici Istre i
Dalmacije su se iseljavali u dijelove sjeverozapadne Hrvatske i Slavoniju.
Posebna tema ovog vremena je i zbrinjavanje djece (o čemu govori knjiga Mire
Kolar, Zbrinjavanje gladne djece u
Hrvatskoj za vrijeme Prvoga svjetskog rata, 2008.).
Poteškoće
s opskrbom hrane bile su, dakle, već u 1915. godini. Ni uprava grada Zagreba
nije ih mogla izbjeći. Nakon što je odvojeno ono što je moralo ići za vojsku,
grad je ostatak morao raspodijeliti za stanovništvo Zagreba, ali i za brojne
one nove koji su ga napučivali: bilo da se radi o ranjenicima ili
novodoseljenom stanovništvu iz okupiranih krajeva. U ratnom stanju je svim
žitaricama i drugim namirnicama upravljalo i raspodjeljivalo Zemaljsko
gospodarsko povjerenstvo, što znači da je, današnjim rječnikom, država imala
monopol nad svom hranom. Gospodarsko opskrbno udruženje je nabavljalo,
dobavljalo i prodavalo hranu i prehrambene proizvode. U 1915. godini je tako
gradu Zagrebu bilo na ovaj način dodijeljeno 65 vagona brašna. No, nijedan
mjesec nije u grad došlo svih 65 vagona. Kako stanovništvo ne bi stvaralo
zalihe brašna i tako napravilo nesrazmjer, grad je uveo iskaznice za brašno i
bilo je odlučeno da svatko dnevno dobije 25 dkg brašna, a od 1917. dijelilo se
i kukuruzno brašno. Došlo je do manjka i ostalih namirnica, posebice mesa. Uz
to, cijene su bile izrazito visoke. Grad je donekle pokušao doskočiti tom
problemu i u svoje mesnice je po znatno povoljnijim cijenama prodavao meso, a
to se onda pokazao kao dobar „recept“ i za ostale vrste namirnica. Kako će rat
i dalje teći, gradske službe nisu više kontrolirale samo cijene, već i
raspodjelu svih namirnica. Uz brašno, kao vrlo važnan pokazao se i krumpir (kao
mnogo puta u povijesti), a on je nabavljan iz Centrale za krumpir u Budimpešti.
Iskaznice za krumpir će se uvesti tek 1917. godine. Radi dojma, cijena 100 kg
pšenice na početku 1913. godine bila je 23 krune, a na kraju 1918. 60 kruna,
kilogram svinjetine 1914. bio je 160 kruna, a 1918. godine 1200 kruna. Sigurno
ni inflacija nije doprinosila cijenama.
Pomaknimo
se sad malo od povijesti i krenimo prema književnosti, kako bih vam konačno
mogla predstaviti i današnje recepe.
I
u književnosti o Prvom svjetskom ratu, hrana često zauzima barem jedan aspekt.
Jedan od klasika ratne književnosti, Na
zapadu ništa novo Ericha Marije Remarquea iz 1929. godine, započinje upravo
jednim takvim prizorom. Grupa vojnika, ujedno i nositelja i pripovjedača
romana, dobila je neočekivano dvostruku porciju graha s govedinom, a uz to i
dvostruku porciju kruha i kobasica. Oduševljenje vojnika bilo je očekivano. No,
razlog ovoj gozbi, čitatelja vrlo brzo vrati u realnost. Neočekivani napad
engleske teške artiljerije na njihov položaj donio je ogromne gubitke, a prije
toga je kuhar već pripremio hranu za dvostruko više vojnika.
Vjerojatno
niti jedan rat u suvremenijoj povijesti nije toliko snažno povezan s
književnima stvaralaštvom kao Veliki rat. Mnogo se razloga isprepliće, a
američki pisac Ernest Hemingway (1899.-1961.) u mnogočemu predstavlja ogledni
primjer tog odnosa. Naime, dok su prijašnji ratovi u povijesti, poput Američkog
građanskog rata, također pronalazili kao velika cjelina jakog odjeka u
književnosti, stilski pristup pisaca varirao je, preplićući se s raznim
romantičarskim, patriotskim, revizionističko-povijesnim tezama, ideologijama,
političkim pristupima. Veliki rat je kao prvi rat 20. stoljeća masovnih
razmjera čitavu generaciju mladih intelektualaca, odgojenih na viktorijanskoj
književnosti i viktorijanskom pristupu pisanju, suočio s mnogo brutalnijom
realnošću. Iščupavši ih iz pozicije salonskih političara ili mladih i jedva
zrelih (ako uopće) politički indoktriniranih patriota, ratna su im iskustva iz
prve ruke dala pogled na stanje u europskim bojištima, osiguravši ima položaj u
prvim redovima svjetskog sukoba koji se činio da traje beskonačno dugo, koji je
donio toliko žrtava, toliko različitih vrsti brutalnosti, koji je smrt doveo u
gradove i sela, u neposrednu blizinu. Mladi Hemingway je u tom smislu u
tipičnoj potrazi za avanturom „najuzbudljivija drama ikad ostvarena“), koji se,
čim su Sjedinjene Američke Države 1917. ušle u rat, odlučio pridružiti vojnim
silama. Njegov je otac isprava tu nakanu spriječio, a budući da Ernest nije
upisao fakultet kako je bilo predviđeno, zaposlio se u redakciji Kansas City Stara. To kratko novinarsko
iskustvo, jer već nakon nekoliko mjeseci rada u redakciji, Hemingway ipak kreće
u sklopu odreda Crvenog križa podmornicom u Europu, izrazito je oblikovalo
Hemingwayev britko određen, jasan i usredotočen stil koji je često sličio
kakvom stvarnom (ratnom) izvještaju. Iako je već kao novinar morao pratiti
jednu pješačku diviziju stacioniranu na teritoriju Kansasa, tek je s prelaskom
u Europu i zadacima Crvenog križa došao u dodir s pravim ratom: prvi ga je
takav zadatak već doveo u izravni kontakt s užasima koji su ga čekali, jer je
trebao pomoći u sakupljanju dijelova tijela muškaraca i žena nastradalih u
eksploziji tvornice municije kod Milana. Smješten na talijanskom bojištu, mladi
Hemingway doživljava izravno brojna iskustva -
primjerice teško je ranjen u nogu od šrapnela austrijske bombe dok je
opskrbljivao talijanske ratnike na rijeci Piave, pri oporavku se zaljubljuje po
prvi put ozbiljno u nešto stariju američku njegovateljicu (Agnes von Kurowsky)
te kasnije biva promoviran i odlikovan za svoju hrabrost. Ta će se iskustva kasnije,
vrlo realističnom naracijom ili stilom općenito, ponovno pronaći u njegovoj
fikciji, njegovim romanima. To cjelovito iskustvo rata, koje je uključivalo
vojne sukobe, ranjavanja i bliska stradavanja, zatim različite užase i situacije
dugoročnog sukoba na bojnim crtama i rovovima, iskustvo s ratnim
izvjetiteljstvom, novinarstvom, a nadasve grubo prizemljenje koje je dugotrajno
bojište predstavljalo, odražava se i isprepliće s modernističkim idejama u
književnosti. Generacija pisaca obilježenih tim različitim, a opet zajedničkim
iskustvima, na taj je način uvela jednu prepoznatljivo notu realizma u
književnu fikciju, koja je na taj način ostala trajno vrijedan izvor povijesnim
razmišljanjima, jer je bila gotovo posve fokusirana na prenošenje iskustva, na
doživljaj bitke i pogibije - i to iz perspektive onih koji su doista tome
prisustvovali, koji su to proživjeli. Hemingwayev roman Zbogom oružje (1929.), među brojnim njegovim tekstovima posvećenim
Velikom ratu, ističe se upravo u toj odlici. Kao djelatnik Crvenog križa
Hemingway je imao direktni dodir s bojišnicom, ali i s čitavom logistikom koja
je stajala iza prve linije vatre, dakle u poleđini, uključujući često i čitave
manje gradove koji su pretvoreni u velika prihvatilišta, bolnice, mjesta
opskrbe i odlaganja mrtvaca. Imao je dakle uvida u ratnu svakodnevicu, koju je
vjerno – naravno, unutar granica književne umjetnosti - prenosio čitatelju.
Hemingweyevi
romani puni su i opisa hrane. Pritom koristi lokalnu hranu koja upotpunjuje njegove
likove i daje nam osjećaj da ih bolje poznajemo, upravo zato što to i omogućuje
hrana – daje osjećaj doma.
 |
| Ernest Hemingway i Agnes von Kurowsky |
U
romanu Preko rijeke i u šumu (Across the River and Into the Trees,
1950.) upoznajemo starijeg poručnika Richarda Cantwella i talijansku groficu
Renatu. Hemingway je nakon rata imao težak odnos prema Italiji. Iako ju je
volio, bilo mu je teško vraćati se. Osim nekoliko kratkih posjeta tijekom
1920-ih, prvi pravi povratak bio je tek 1948. godine. Tada je u Veneciji
upoznao mladu osamnaestogodišnju Adrianu, koja je potjecala iz loze
venecijanske aristokracije. Imala je tada godila koliko i on kada je ranjen u
Prvom svjetskom ratu i na taj način je povezao te dvije priče, života, vremena,
pokušavajući ponovno proživjeti svoju mladost kroz njezine oči. To je prenio i
u ovaj roman. Opet, roman je pun epizoda koje se odvijaju na zajedničkim
večerama, u barovima, hotelima. Jedno od takvih mjesta je i poznati Harry's bar, osnovan u međuratnom
periodu, a poznat po slavnoj klijenteli.
“What do you want to eat, Daughter?” the
Colonel asked, looking at her early morning, unretouched dark beauty.
“Everything.” “Would you give any suggestions?” “Tea instead of coffee and
whatever the Gran Maestro can salvage.” “It won’t be salvage, Daughter,” said
the Gran Maestro. “I’m the one who calls her Daughter.” “I said it honestly,”
the Gran Maestro said. “We can make or
fabricar rognons grilled with champignons dug by people I know. Or, raised in
damp cellars. There can be an omelet with truffles dug by pigs of distinction.
There can be real Canadian bacon from maybe Canada, even.” “Wherever that
is,” the girl said happily and unillusioned. “Wherever that is,” said the
Colonel seriously. “And I know damn well where it is.” “I think we should stop
the jokes now and get to the breakfast.” “If it is not unmaidenly I think so
too. Mine is a decanted flask of the Valpolicella.” “Nothing else?” “Bring me
one ration of the alleged Canadian bacon,” the Colonel said. He looked at the
girl, since they were alone now, and he said, “How are you my dearest?” “Quite
hungry, I suppose. But thank you for being good for so long a time.” “It was
easy,” the Colonel told her in Italian.
(Ernest Hemingway, Across the River and Into the Tress, Dell Publishing Company, Inc.,
kraj 25. poglavlja)
 |
| Harry's Bar |
Recepti
preuzeti iz: Craig Boreth, The Hemingway
Cookbook (Chicago Review Press, 1998)
Grilani bubrezi sa šampinjonima
Sastojci (za dvije osobe):
-
2 teleća bubrega (ja ih opet nisam
uspjela kupiti pa sam koristila pluća)
-
4 velika šampinjona
-
malo soli i papra
-
maslac
Priprema:
- Očistite
bubrege: maknite im opnu i očistite od masnih naslaga. Zatim ih prerežite
na dva dijela. Možete ih nabosti na štapiće za ražanj kako bi ostali ravni
tijekom pečenja.
- Premažite
ih rastopljenim maslacem i stavite na zagrijanu grill tavu.
- Očistite
šampinjone i premažite ih također rastopljenim maslacem. posolite i
popaprite i stavite ih zajedno s bubrezima u tavu.
- Tako ih
pecite ukupno 5-6 minuta ili dok nisu gotovi, premazujte ih maslacem.
- Na kraju
začinite bubrege, prebacite u tanjur i okružite nasjeckanim šampinjonima.
Omlet s tartufima
Sastojci:
-
2 žlice maslaca
-
1 tartuf (koristila sam, naravno, kremu
od tartufa)
-
sol, papar
-
4 jaja
-
1 žlica crvenog vina (slađeg)
Priprema:
- Rastopite
maslac. Na njemu prepržite nasjeckane tartufe desetak minuta. (Ovaj sam
korak preskočila jer ih nisam imala u tom obliku, već sam ih pomiješala
zajedno s jajima.)
- Razbijte
jaja u zdjelu. U njih umiješajte sol, papar i žlicu vina i tartufe (ili
ove gore pripremljene ili kremu).
- Izlijte
mješavinu u tavu na otopljeni maslac. Kada se omlet počne lagano peći.
podnignite dno omleta nekoliko puta kako bi se preko njega još
raspodijelila jaja koja su još sirova.
- Kada su
jaja na površini skoro gotova, dakle kremasta, jedn polovicu omleta
prebacite/preklopite preko druge i prebacite na topli tanjur.
Pržena slaninia
Nekoliko komada tanko narezane slanine
kratko prepržite dok ne postane hrskava. Poslužite uz omlet.
Ovo je jedan jako zasitan, ali izrazito
fin i aromatičan doručak. Možda za današnje standarde više brunch. Iako ima
nekoliko elemenata, sve je vrlo brzo gotovo. Toplo preporučam J
Izvor:
Zagreb,
godine 1913.-1918. Izvještaj gradskog poglavarstva o sveopćoj upravi slobodnog
i kraljevskog glavnog grada Zagreba. Zagreb: Knjigotiskara
braća Kralj, 1927.
Literatura:
Boreth, Craig. The Hemingway Cookbook. Chicago Review Press, 1998.
Dahiya, Bhim S. Hemingway's A Farewell To Arms: a Critical Study. Academic
Foundation, 1992.
Goldstein, Ivo, Slavko Goldstein, ur. Povijest grada Zagreba. Svezak 1.
Zagreb: Novi Liber, 2012.
Hemingway, Ernest. A Farewell to Arms. E-book.
Hemingway, Ernest. Across the River and Into the Trees. Dell Publishing Company, Inc.,
1950.
Hemingway, Patrick and Sean, ed. Hemingway on War. Simon and Schuster,
2014.
Moddelmog, Debra A., Suzanne del Gizzo. Ernest Hemingway in Context. Cambridge
University Press, 2013.
Remarque, Erich Maria. Na Zapadu ništa novo. Otokar Keršovani, 1965.
Tate, Trudi. Modernism, History and the First World War. Humanities-Ebooks,
2013.
Vernon, Alex. Soldiers Once and Still: Ernest Hemingway, James Salter, and Tim
O'Brien. University of Iowa Press, 2004.
Objavi komentar
Desert :)