Uz ljetne vrućine imam i posebne ljetne serije. Iako je sve više novih trenutno ljetnih serija pa program skoro postaje kao i jesensko-zimski, uglavnom ih izbjegavam jer volim pogledati neke stare stvari za koje inače nemam vremena, a koje su temom prigodne. Iako se ne radi o našem moru i našem podneblju, prošle sam godine počela, a ove završila staru kultnu televizijsku seriju Miami Vice (Poroci Miamija). To je jednostavno stvar koja se mora gledati dok je vani vruće!
 |
| Miami Vice |
Nevjerojatan ugođaj kojeg serija prenosi vrlo se brzo prima i ostavlja traga; mislim tu na glazbu koja je integrirana u radnju svake epizode i predstavlja zanimljivo dramaturško rješenje, koje često uletava u trenutku u kojem svaki imalo iskusniji gledatelj kriminalističkih serija točno zna kakav dijalog slijedi. Dakle, umjesto već poznatih klišeja i razgovora, jedan muzički interval, prolog ili epilog, kojime se cjelina zaokružuje. Važan dio atmosfere čini i arhitektura Miamija. Rijetko je koja policijska televizijska serija toliko suživljena s modernim gradom: ona otkriva sve njegove kvartove, one ugodne i manje ugodne, njegov neon i štih, odnos prema moru, prirodi, okolini. Potom, tu su boje. Ne samo na odjeći, artiklima, interijerima, već i unutar čitavih sekvenci koje su često ispremiješane svaka u svojoj boji – od žute i ružičaste, do zelene i plave. Određene boje, kao smeđa ili crvena, rijetko će se pojaviti, druge, poput plave, tirkizne ili ružičaste gotovo su svakodnevne. Rijetko drugdje će se vidjeti da muškarci s toliko stila, osim možda kod Kojaka, nose svijetlo plave, tirkizne ili ljubičaste boje, dizajnerske marke od Ray Ban naočala (Wayfarer pa nadalje), Hugo Bossa do Armanija i drugih. Kombinacija svijetlo (Sonny uglavnom) - tamnih (Rico) odijela sa zasukanim rukavima, kožne cipele ili mokasinke, tregeri i usko pripijena podmajica pastelne boje, „atraktivno“ oružje i futrole - otprilike tako bi gotovo svatko opisao šarm Poroka iz Miamija, na jedan čudan način vezan uz te danas mitologizirane 1980-e. Stilu se dakako pridodaju i brzi atraktivni auti, u prvoj liniji Ferrariji koje vozi Sonny, crni Daytona Spyder ili bijeli Testarossa. Sve to, naravno, pod krinkom lažnih identiteta, Sonnyja Burnetta i Rica Coopera, povezanih s kriminalnim miljeom Miamija, a zapravo detektiva iz odjela za poroke, Sonnyja Crocketta (Don Johnson) i Rica Tubbsa (Philip Michael Thomas).
 |
| Sonny i Rico |
Legenda kaže da je Brandon Tartikoff, čelnik NBC Entertainment, na komad papira napisao „MTV Cops“ (MTV policajci) i dao ga Anthonyju Yerkovichu. Težnja je bila napraviti seriju koja će apelirati mlađim generacijama, tzv. MTV-generaciji, dakle pružati odmak od svega što je dotada bilo uobičajeno. Isprava nazvana Gold Coast, serija je ubrzo priključivanjem Michaela Manna, koji je već tada od serije nastojao napraviti film, a potom i češkog kompozitora Jana Hammera, koji je preuzeo izuzetno bitan segment glazbe, omogući upečatljiv naslovni glazbeni intro i uveo televiziju u doba stereo-zvuka, dobila željeni odmak. Važan je i doprinos producenta Johna Nicolelle koji je vjerojatno najviše vremena proveo na „terenu“, odnosno setu, pokrivajući Mannov izostanak nakon druge sezone radi snimanja Manhuntera.
 |
| Izvor |
Radi se o rijetko viđenoj sinergiji različitih vizija i talenata koja je seriju uzdigla na kultni status kojeg i danas uživa. Jasno, nije se (uvijek) radilo o timski osmišljenom usmjerenju, pa je na relaciji Mann-Yerkovich znalo zaiskriti ili doći do prepucavanja čija je vizija dominantno usmjerila seriju i dala joj prepoznatljiv štih. Tartikoff se iskazao kao neobično predan čelnik s vizijom koju je pod svaku cijenu želio ostvariti, a iza sebe je do tada već imao uspješnice kao Hill Street Blues, A-Team, Cheers te za istu godinu planirani Cosby Show. Anthony Yerkovich, stvaratelj Miami Vicea, bio je iskusni televizijski producent, koji je u različitim razmjerima radio na popularnim policijskim serijama kao što su Starsky and Hutch ili spomenuti Hill Street Blues. Polagao je mnogo na autentičnost i realističnost priče ili situacija koje se obrađuju, te je, inspiriran činjenicom da je trećina neprijavljenih prihoda u to vrijeme u Sjedinjenim Državama dolazila iz južne Floride, odlučio smjestiti radnju u Miami - u vrijeme kada je u istom gradu Brian De Palma već snimio svog Scarfacea (1983.). Yerkovich je nastojao svojom serijom dati kritiku vremena u kojem gledatelji žive, fast-food nacije navikle na nasilje koje stalno izmiče kontroli, ukazujući na određenu pravilnost kaosa Reaganove Amerike, na brutalnost ulice i vladavinu novca.
 |
| Top Gear |
Miami je bio idealno odredište, jer je, poput toliko često korištenog motiva u književnosti i na filmu, predstavljao kao grad moderno „sjecište svjetova“, u kojem se spominjani američki život i svakodnevica ukrštavaju sa susjednim „svjetovima“ Kariba, Latinske Amerike, pa sve do dalekog Japana i jugoistočne Azije. Tartikoff je inzistirao na uključivanju Michaela Manna, koji je tada već mislio da je televizijski svijet iza njega te se namjeravao okrenuti filmovima. Kako bi pridobio Manna, koji je bio oduševljen scenarijem, Tartikoff mu je omogućio odriješene ruke i na neki način postavio „filmske“ standarde snimanja serije. Mann je uveo elemente koji će se tijekom 1980-ih jasno uočiti u filmskim ostvarenjima, od filma Thief (1981.) do Manhuntera (1986.), i postati karakteristični segmenti njegovog redateljskog ili producentskog pečata. U kasnijim se sezonama svemu nadodaje i Dick Wolf, poznat po seriji Zakon i red, koji je unio u seriju teme iz suvremenih globalnih političkih pitanja kao što su Kuba ili Sjeverna Irska (uz gostovanje uvijek odličnog Liama Neesona). Iako je Yerkovich vrlo brzo, sedam epizoda nakon početka emitiranja, seriju napustio jer je već tada Mann preuzimao sve više koncepcijsko određenje serije, upravo je kombinacija različitih vizija, naglaska na različite aspekte, od britkog scenarija i dijaloga, neušećerene (za tadašnje standarde) priče, do sjajnih kadrova prirode i moderne arhitekture, različitih „razina“ i „tonova“ serije, sjajna neortodoksna montaža te popularne MTV-glazbe, rezultirala potpunim uspjehom. Velika gledanost serije odražavala se ponovno u popularnoj kulturi; ubrzo Miami Vice nije bila samo serija koja je prikazivala aktualne trendove, već ih je sama stvarala. Malo je poznato da je već 1986. izbačena, često u paketu s novim Commodore-računalom, i kompjuterska „pucačina“ Miami Vice (koju je također krasila odlična glazba Martina Galwaya), koja je poslužila kao inicijalna inspiracija planetarno popularnog niza Grand Theft Auto.
 |
| Iz epizode Walk Alone |
Miami Vice je bila svojevrsna noir serija 1980-ih, nadovezujući se na ostavštinu klasičnih noir serija iz 1950-ih i 1960-ih (Peter Gunn, Naked City, Secret Agent, zatim kasnijih 77 Sunset Strip, Bourbon Street Beat, Hawaii Five-O, itd.) i novjih neo-noir ostvarenja (The Conversation, 1974., Body Heat, 1981.). Miami je postao „idealan“ za takvo okruženje, točnije za takvu ulogu. Do 1970-ih Miami je bio poznat prvenstveno kao grad za odmor (Magic City), a kasnije je kriza dezintegrirala grad, koji je i kulturno zastao. S druge strane, kriminal je rastao, a vrhunac je bio upravo u 80-ima. Noir ugođaju doprinijela je i specifična arhitektura Miamija, prepoznatljiva po art decou, koji je itekako iskorišten u seriji. Kada se spoji ugođaj i lokacije Miamija s glazbom, dobije se upravo taj noir ugođaj, ali prenesen u 1980-e. Naravno, tu i i druge tipične teme: detektivi s vlastitim problemima, poroci, fatalne žene, „pokvareni“ policajci, korumpirani političari, otuđenost u gradu, posebno promišljeni kadrovi i atmosfera. Samo, ovdje je crno-bijela tehnika zamijenjena pastelnim bojama i neonom.
 |
| Miami - detalj |
 |
| Miami - detalj |
Serija nije dakako jednoglasno hvaljena. Klasične kritičare, kojima je primjerice i Hill Street Blues, inače hvaljen za realističnost, bio previše, serija Miami Vice dodatno je izbezumila. Bez klasičnog zapleta u stilu Kojaka ili T. J. Hookera, radnje koja se logičkim slijedom pretače iz jedne u drugu scenu do finala, kritičari koji su bili usmjereni prema narativu/narativnosti ili nisu vidjeli u njemu smisla ili ga jednostavno nisu uopće pronašli u epizodama serije. Neki su kritizirali plošnost ili jednodimenzionalnost likova kojima bi određene osobine ispadale prenaglašene. Štoviše, mnogo kritika pobrao je scenarij, odnosno radnja: govorilo se da radnje ili nema ili jednostavno ne drži vodu. Ozbiljni su kritičari nabrajali greške, prenategnute priče, situacije u kojima bi dugotrajna krinka Sonnyja, Rica ili Castilla bila lako razotkrivena. Istodobno se međutim jako teško može prijeći preko činjenice da serijal ima svoj određeni stil koji je dominantan i u prvom planu, dok, kako ističe primjerice James Lyons, autor studije o serijalu, priča varira od epizode do epizode, često nadilazeći ono što bi sami odjeli poroka trebali obrađivati. I doista, poneka će epizoda biti humoristično intonirana (pri čemu je često jedan od sudionika „vječni“ doušnik Izzy Moreno/Martin Ferrero), puna raznih referenci najčešće na popularnu kulturu, druge izuzetno mračne i gotovo depresivne, neke će naglasak staviti na opći dojam, neke će dubinski zadirati u probleme.
 |
| Izzy |
Tako unatoč tankom narativu ili neizbrušenim dijalozima koji vode priču, Miami Vice kao rijetko koja serija na televiziji tog vremena progovara o suvremenim političkim problemima, primjerice političkoj situaciji u Čileu koju je tolerirao SAD, zatim intervenciji u Nikaragvi, odnosu s Kubom, itd. NBC-jeva serija se upravo tom formulom odupirala u 1980-ima sve češće uvođenim kontinuiranim radnjama serija. Jane Feuer, autorica knjige Seeing Through the Eighties: Television and Reaganism pokušala je nadići onodobne kritike zapleta serijala, nudeći postmoderno čitanje serije koju je sama shvatila kao postomoderno ostvarenje između pastiša i parodije, umjetnički kolaž različitih povijesno-modernističkih elemenata američke kinematografije i njihovog postmodernog izvrtanja, kritike. Kroz vrlo jasan primjer jedne scene Feuer pokazuje da narativ serije itekako sadrži dubinu; primjerice, uz ugrađene elemente klasično žanrovskog mačizma i seksizma takvih policijskih serija, ugrađen je i narativni mehanizam samokritičnosti, ironizacije i rodno osviještene, feminističke kritike. Iako je na prvi pogled sasvim jasno kako se u brojnim kadrovima nalaze razne žene i da ih je u tim sitacijama najlakše promatrati kao objekte, a posebice kada se uzme u obzir da je riječ o policajcima iz odjela za poroke pa je u nekim okolnostima to neizbježno (npr. prostitucija), serija nam često „servira“ i vrlo samosvjesne ženske likove, bilo da se prešetavaju u kupaćim kostimima ili da je riječ o detektivkama Gini (Saundra Santiago) i Trudy (Olivia Brown). I one su često upravo na radnom mjestu odjevene, rekli bismo, neprimjereno kako bi u svakom trenutku bile spremne za tajne zadatke. No, detektivke se svaki put znaju dobro pobrinuti za sebe i uvijek rade u paru. Iako su ovakve situacije ipak sporedne ili ih je općenito manje i nikako nisu rješenje, na taj način krug samokritičnosti i šablona je zatvoren, a na gledatelju ostaje da iščita podtekst ili ostane na površini.
 |
| Miami Vice |
Ogromni budžet i troškovi (u jednom trenutku troškovi jedne epizode dosegli su nevjerojatnih 1.25 milijuna $), potpuno neuobičajeni za televizijsku seriju tog vremena, omogućili su snimanja na različitima lokacijama, kvalitetnu kameru i montažu, upečatljivu režiju, te najvažnije, prava na originalne izvedbe popularnih pjesama tadašnjih glazbenih „heroja“, poput Phila Collinsa, Tine Turner, Glenna Freya, Dire Straitsa, Chrisa De Burgha i mnogih drugih: točnije, u 109 epizoda serije uključeno je 328 različitih pjesama. Danas me, uz legendarno popularan „Crockett's Theme“ Jana Hammera, „In the Air Tonight“ i „You Belong to the City“ neodoljivo vuku prema Miamiju, gotovo trenutno stvarajući u mojoj imaginaciji tako snažno prepoznatljiv vizualni identitet serije. Naravno, nemali se broj glazbenih zvijezda pojavljuje i u samim pričama, odnosno epizodama serije: mogu se vidjeti od Teda Nugenta, spomenutog Collinsa, Franka Zappe i Sheene Easton sve do Little Richarda, Milesa Davisa i Willieja Nelsona u klasičnom outlaw izdanju izumrlog teksaškog rangera. Stvoren je interesantan glazbeno-televizijski suodnos koji je pjesmama i ulogama popularnost serije, a ujedno i pjevača/izvođača/glumaca, postupno povećavao.
 |
| James Brown u Miami Viceu |
Osnovnu, jaku postavu koju su činili Don Johnson (oko kojega se vodilo najviše rasprava jer je navodno već bio prestar za ulogu, a neki su favorizirali Nicka Noltea), Philip Michael Thomas, James Edward Olmos, kao njihov nadređeni poručnik Castillo (za mene zvijezda cijele serije!) te „prateća podrška“ (Gina Calabrese/Saundra Santiago, Trudy Joplin/Olivia Brown, Larry Zito/John Diehl i Stan Switek/Michael Talbott), pojačali su u pojedinim epizodama razni gosti, nadolazeće zvijezde poput Brucea Willisa i Julije Roberts, još skoro potpuno anonimni Laurence Fishburne, Wesley Snipes, Ving Rhames i Viggo Mortenseno, košarkaša Billa Russella, legende Celticsa i Supersonicsa te etabliranih žanrovskih glumaca poput Dennisa Farine, Pam Grier, Billa Paxtona, Eda O'Neilla i mnogih drugih. Snažna odlika serije su i isprofilirani likovi: iako u prvom planu dominiraju šminkeri-policajci. Tubbs, koji je porijeklom vezan uz New York i gledatelje uvodi u svijet i tajne Miamija. Crockett, glavni junak, romantik-šarmer koji živi na brodu s krokodilom Elvisom, gotovo uvijek na pravoj strani i karakterističnog jezičnog izražaja junaka tog vremena koji je bez dlake na jeziku, nikome ne ostaje dužan i uvijek spreman na dovitljivu dosjetku. Tu su i sporedne priče poručnika Castilla, Stana Switeka, Larryja Zita te Trudy ili Gine. Gledatelji tako uranjaju u šarolikost životnih priča, osobne tragedije i izražene stilske odrednice koje su prilagođene dubini ili suštini pojedinih karaktera. Svaki lik sa sobom nosi određeni teret, s kojim se tijekom serije izravno sukobljava.
 |
| Castillo |
Nadasve mi je zanimljivo gledati s odmakom tu seriju danas, uočiti tako tipične elemente jednog perioda američke i svjetske povijesti. Iako su i 1960-e i 1970-e u smislu vizualne percepcije ostavile itekako snažne slike iza sebe, vjerujem da se tek za 1980-e može reći da su otvorile jednu dominantno američku vizuru koja je, pod određenim okolnostima, funkcionirala ne samo u Miamiju, L. A.-u ili Chicagu, već i u Londonu, Münchenu, Parizu, Rimu - pa i preko Željezne zavjese. Dok se može reći da su primjerice elementi/agende te toliko spominjana, enigmatski mitologizirana '68. u SAD-u i Europi bitno različita, za 1980-e se odjeci američke pop-kulture već diljem Europe mogu pronaći kao dominantni obrasci ne samo zamišljanja Amerike i američkog sna, već i svakodnevnog europskog života. Primjerice, u Italiji su seriju Miami Vice odmah prepoznali po internacionalnim glazbenim uspješnicama, ali i po upečatljivom „talijanskom dizajnu“: Armani, Versace ili Ferrari i Maserati nisu prošli ispod radara, američki stil u prijenosima na RAI 2 bio je i talijanski stil, a Miami tako još jedno susjecište dominantnih kultura.
 |
| Miami Vice |
I u Jugoslaviji se serija probila vrlo brzo. Prvo ju je otkupila Beogradska televizija, no krajem 1980-ih se stil Miami Vicea mogao vidjeti i na ulicama Zagreba; nažalost, dvojnosti koje serija često prikazuje, vrlo tanka nit između svijeta sigurnosti, zakona i sreće i onog mračnog, turobno nesigurnog svijeta oslikala se dobro na te „jugoslavenske 1980-e“ - osim priloga i doprinosa pop kulturi kroz različite manje ili više autentične elemente, Jugoslavija se u to vrijeme već vidno nalazila u problemima: politika je dominirala televizijskim prostorom i grubo ju je prekidao samo određeni MTV-jevski spot ili film koji su svi iščekivali i snimali, događanja u Europi zasjenila u ona u zemlji, turista je bilo sve manje, danas potpuno nezamislive svakodnevne prakse u dućanima i na pumpama, razlika i neravnomjernosti bilo je sve više. U Miamiju 1988. - protest protiv Yuga - simbola kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji.
 |
| Detalj |
To su dvije vizije 1980-ih kojima se pohvaliti ili potužiti ne mogu baš svi, ali ovdje ih navodim, jer su toliko dominantno isprepletene u našem slučaju. No, vratimo se opet Porocima. Interesantno je i to da serija zbilja najbolje funkcionira u okvirima jedne reaganovske, MTV-jevske Amerike. Usporediti možemo film istoimenog naslova, Miami Vice/Poroci iz Miamija, kojeg je Michael Mann snimio 2006. godine. Mnogi će potvrditi da je to bila dugogodišnja želja Manna, koji je naglasak želio staviti na jednu od glavnih tema televizijske serije, a to je položaj policajca koji radi under cover (na tajnom zadatku), dakle pod lažnim identitetom, duboko infiltriran u svijet kriminala. Sonnyja i Rica ovog puta su tumačili Colin Farrell i Jaime Foxx, a Mann je iz naftalina na trenutak izvukao Yerkovicha, koji je tijekom 1990-ih nanizao nekolicinu osrednjih ostvarenja (između ostaloga i pilot-film Hollywood Confidential sa starim znancem iz Poroka, Jamesom Edwardom Olmosom).
 |
| Na setu filma: Michael Mann s Farrellom i Foxxom |
Angažirani su suvremeni stilisti, u filmu se pojavljuju svjetske marke (Motorola, Nokia, Ferrari, itd.), puno je truda uloženo u glazbu i glazbeni aranžman. Ipak, kritike i obožavatelji su ostali podijeljeni. Oni koji film hvale, reći će da je to tipičan Mannov pedantan, sadržajan uradak i da su akcijske sekvence snimljene u specifično realističnoj maniri, uvlačeći gledatelja izravno u zbivanja. U prilog tome idu i izjave Farrella i Foxxa koji su u nekoliko intervjua otkrili kako su tjednima radili na policijskom materijalu i uvježbavali pojedine scene, ali i općenito rad na tajnim zadacima. Osim toga, može se primijetiti i redateljev interesantan odnos prema gradu. Oni koji su redovito pratili serijal lako će primijetiti kako se skyline Miamija unutar petnaestak godina bitno izmijenio, a Mann to u svojem filmu ne skriva. Novi Miami, fuzija arhitekture i prirode, postmodernistički uređeni kaos, uklopili su se u neobični revival Poroka. Još jednom je naglasak na multikulturanoj urbanoj džungli koja se krije među neboderima, što dodatno naglašava internacionalna glumačka postava. Kritičari filma držat će se kanona, usporediti film sa serijom, i ustanoviti da unatoč solidnoj priči, vrlo atraktivnim lokacijama i akciji koja vas uvlači gotovo u središte zbivanja, filmu nedostaje „ono nešto“.
 |
| Detalj iz serije |
Dakako, to je šarm 1980-ih, ali nadasve, to je uloga pop-kulture koja se promijenila. Glazba, kako pokazuje suvremeni Miami Vice, više nije u stanju pružati takav iskorak (čak niti prepjev „In the Air Tonight“ to ne doseže), odnosno u suvremenom filmu tog tipa ne može biti ništa više od pratnje. Niti modne marke, proizvodi, odijela i oružje više nisu ništa posebno novo, jer Bond, Bourne ili Hunt već su nas na to odavno navikli nimalo neupadljivim reklamama. Dok neki Mannu spočitavaju što nije pokušao vratiti Jana Hammera ili uključiti dio stare postave, čini mi se da niti taj pokušaj ne bi ništa promijenio. Miami Vice je serija koja autentično spada u 1980-e, koja promovira jednu razbuktanu pop-kulturu ne-tako-davno prošlog vremena, ali je korijenski vezana uz spektar koji se danas teško može ponoviti ili nanovo oživjeti. Ustvari, onaj koji to vrijeme ne razumije ili ga ni ne zanima, teško može vidjeti dubinske slojeve pa bi mu sve moglo izgledati kao velika šala. Serija nije bezvremenski klasik, za nekoliko godina ili desetljeća moći će se vjerojatno reći da ju je „vrijeme ubilo“ - ako ne već i sada, no ona je autentični iskaz o jednom vremenu. Kao takva nosi u sebi izuzetno vrijedne aspekte duha vremena, a naročito autorski izraženog stila i odnosa prema umjetnosti. Također, bila je vjerojatno prva serija za koju su mnogi gledajući pomislili kako je nevjerojatno da je tako nešto napravljeno za televiziju. Danas smo, može se slobodno reći, na takav standard i više nego naviknuti.
Za ovaj ljetni post, donosim vam i ljetna osvježenja. Oni u ovoj seriji ionako nikad ne jedu, nemaju vremena za to :)
 |
| Epizoda Bad Timing |
Odlučila sam pripremiti nešto osvježavajuće i lako dostupno kako ne biste samo zbog brzih ljetnih koktela morali obnavljati svoj bar.
KOKTEL S KRASTAVCIMA I LIMUNOM
* za oko 4 čaše
- 3 krastavca
- 1 žlica svježeg ružmarina
- 250 ml vode
- 180 ml gina
- sok od pola limuna (ja volim više limuna u svemu pa stavim cijeli)
- šećer ili neko drugo sladilo
- po želji: svježi đumbir
Priprema:
1. Narezati 12 kriški krastavca za ukrašavanje. Ostatak samljeti skupa s ružmarinom dok ne dobijete fini pire.
2. Iscijediti pire i dodati vodu, gin, limunov sok. Probati pa procijenite koliko šećera ili sladila trebate dodati. Dobro promiješati.
3. Podijeliti u 4 čaše i ukrasiti (krastavcima ili komadićima đumbira ili limunom ili ružmarinom – što god najviše volite).
RUŽIČASTA LIMUNADA/PINK LEMONADE
- 200 g šećera
- 250 ml vode
- 300 ml limunovog soka (to je 8-10 limuna)
- 240 ml soka od brusnice (sok od brusnice možete zamijeniti sokom od maline, jagoda, grejpa – bilo čime po vašoj želji što bi dalo ružičastu boju)
- 1 – 1,5 l vode
Priprema:
1. Napravite sirup za limudatu: rastopite 200 g šećera na blagoj vatri uz miješanje u 250 ml vode. Neka se ohladi.
2. U to dodati limunov sok i sok od brusnice.
NAPOMENA: Kao što se može vidjeti na fotografijama, ja nisam dobila onu finu, blagu ružičastu boju. To je zbog gotovog soka od brusnica. Očito za takvu boju treba staviti minimalnu količinu soka, ali onda je i okus blaži. Odlučite vi kako želite.
3. Probajte limundau i procijenite koliko ju još želite razblažiti vodom i treba li ju još zasladiti.
Dobro ohladiti.
Ako ste napravili previše limunade, možete dio zamrznuti u kalupima za sladoled i tako ju dodatno rashladiti (umjesto ledom).
Za posebno vruće dane kada je teško bilo što napraviti, predlažem super jednostavnu i lijenu opciju J Narežite voće koje imate i prelijte ga kupljenom sangrijom. Dobro ohladite i to je to. Kao kad se nekad stavljalo malo soka u voćnu salatu ;)
Literatura:
Feuer, Jane. Seeing Through the Eighties: Television and Reaganism. Duke University Press, 1995.
Lyons, James. Miami Vice. John Wiley & Sons, 2009.
MacGregor, Trish, Rob MacGregor. The Making of Miami Vice. Crossroad Press, s. a.
Rybin, Steven. Michael Mann: Crime Auteur. Scarecrow Press, 2013.
Sanders, Steven. Miami Vice. Wayne State University Press, 2010.
Objavi komentar
Desert :)