Serijal o Hannibalu Lecteru, vjerojatno jedan od
najunosnijih fenomena suvremene američke, ali i svjetske pop-kulture, uključuje
niz od četiri romana i pet filmova te u najnovije vrijeme i televizijsku seriju
koja će ući u treću sezonu prikazivanja 2. lipnja, što je bio i motiv za
pisanje ovog teksta. Iza same ideje stoji Thomas Harris, samozatajni američki
spisatelj koji još od 1970-ih godina izbjegava davati intervjue i dulje izjave
medijima. S pravom se trebamo zapitati što je to Harris napravio da je toliko
utjecajno, toliko primamljivo i čitateljima i gledateljima, toliko uzbudljivo?
Odgovor je vrlo težak, ali pokušat ću ga ponuditi.
 |
| Hannibal |
Čini se da je u središtu
svega raznovrsnost. Jedva da sam
naime srela osobu ili čitala kritiku koja hvali sve Harrisove knjige, sve
filmove i seriju. Za razliku od uobičajeno niveliranih, kontinuiranih radnji
tv-serija i filmova koje prate doslovno knjige i nastoje svoje pobornike
„uhvatiti“ u jednom svijetu, Harrisov je svijet višesložan, proturječan,
neuniverzalan i vrlo podoban različitim umjetničkim interpretacijama. Prvo
nešto o knjigama. Radi se o vrlo inteligentnim kriminalističko-neogotičkim romanima,
napisanim jednostavnim, gotovo svakodnevnim stilom, ali s vrlo bogatim i
živopisnim likovima, čiji se psihološki profili čitatelju postupno otvaraju.
Veza događaja, sudbine i psihološkog stanja jedna je od ključnih komponenti
Harrisovih romana. Tu se kao tema javlja i vrlo važna freudijanska,
psihohistorijska komponenta osobne prošlosti - zapravo (osobne) filozofije
čovjeka, koja, naročito u romanu Hannibal,
često ima presudno važnu ulogu u sudbini likova. Osim toga, Harris dodatnu
realističnost likova i njihovih životnih priča postiže raznovrsnim referencama
na popularnu kulturu, klasične repere iz književnosti ili povijesti, povezujući
mostovima čitatelja, njemu, očekuje se, vrlo dobro poznate motive i likove u
romanima. Tako se u romanu Hannibal
Harris primjerice pozabavio genealogijom nekih likova, povezujući ih s
renesansnom Firencom i povijesnim okolnostima tog vremena. Jedna od važnih
referenci, koja se odražava na ambijent, kontekst i motive Harrisovih romana
sasvim sigurno je ona na engleskog pjesnika Williama Blakea, koja je nagnala
povjesničarku književnosti Michelle Leigh Gompf da napiše
čitavu knjigu o odnosu Harrisa i Blakea.
 |
| Thomas Harris |
A Harris na vrlo interesantan način „brka“,
odnosno preispituje klasičnu podjelu u književnosti na glavne i sporedne
protagoniste, na „junake“ i „zlikovce“. Tri Harrisova romana, Crveni zmaj (1981.), Kad jaganjci utihnu (1988.) i dugo
iščekivani „nastavak“ Hannibal (1999.)
u središte stavljaju vrlo intrigantan trokut odnosa između glavnog junaka (Will
Graham, Clarice Sterling), negativca - Hannibala Lectera i drugog negativca
koji je iznad Hannibala (Francis Dolarhyde, Jame Gumb, Mason Verger). Niti
Clarice Starling, a naročito Will Graham, nisu uobičajeni junaci. U svim
Harrisovim romanima oni su izuzetno ranjivi: Graham je konstantno na rubu
ponora, no unatoč svemu riskira svoj život i svoje zdravlje kako bi još jednom
mogao „odigrati“ svoju ulogu; Harris pritom bez oklijevanja čitateljima otkriva
tragičnu cijenu što dublje Graham zalazi u svoje slučajeve. Mlada i nedovoljno
zrela, iako ambiciozna i izučena Clarice Starling uhvaćena je u Hannibalov
svijet, i kako će pokazati knjiga Hannibal,
niti ona se neće moći nositi sa svojim „junaštvom“ na posebno ohrabrujuć način,
prepuštajući tom svijetu naposljetku. I dok su Dolarhyde, Gumb i donekle Verger
predstavljeni kao serijski ubojice koji su zbog svoje prošlosti opterećeni i
postupno su se pretvorili u čudovišta koja, kao Dolarhyde i Gumb nemaju izbora
ili kao Verger sadistički uživaju u nanošenju boli i smrti, Hannibal Lecter je
lik koji se često nalazi na „međi“. Čitatelj odmah postaje svjestan da se radi
o izuzetno inteligentnom psihopatu koji svoje žrtve bira, nad njima želi ostvariti potpunu kontrolu, kakvu naizgled ima
i nad sobom. Iako ti elementi vode do nedvosmislene osude lika kao zločinca
koji svjesno i s užitkom čini različita zvjerstva, Harris svog „glavnog lika“
na raznorazne načine čini nama bližim, manje strašnim ili čak manje negativnim.
Harrisa u stvaranju lika inspirira niz stvarnih zločinaca, od Andreja Romanoviča Čikatila do Alberta Fisha,
a naročito Alfredo Ballí
Treviño, liječnik iz Monterreyja koji je nemilosrdno ubio prijatelja i
ljubavnika (među drugim žrtvama), a kojeg je Harris za vrijeme svojih
novinarskih zadataka u 1960-ima neplanirano susreo u meksičkom zatvoru
(Treviñova kazna je naposljetku umanjena pa je do prirodne smrti 2009. godine mogao
ponovno prakticirati medicinu). Međutim, jednako koliko duguje stvarnosti - jer
Treviño je doista po svojoj biografiji i zabilježenom ponašanju i odnosu sa
suzatvorenicima mogao biti dobar model za Lectera - Harris svjesno
kapitalizira i na onome što je poznato kao fenomen zločinca kojeg se voli ili s
kojim se suosjeća, fenomena koji je dakle vezan uz fikcijsku književnost i
film, kojeg su vjerojatno svi jednom osjetili, bilo da se radilo o Faginu iz
Olivera Twista, Javertu, Victoru Frankensteinu, Gollumu ili o Michaelu
Corleoneu ili Tonyju Sopranu, Walteru Whiteu, Francisu Underwoodu i dr. Prvo,
Hannibal Lecter na različite načine demonstrira svoju intelektualnu
superiornost, izazivajući kod čitatelja ponekad i kompleks inferiornosti,
odnosno čineći ga „efektom uglednog stručnjaka“ otvorenijim, sklonijim, a posebice
snažnije pouzdanim u svoj lik Hannibala. Ne radi se pritom samo o sirovom
znanju ili dubinskom shvaćanju ljudske psihologije, već i o stilu, shvaćanju
estetike, itd. Zatim, Hannibal se često pojavljuje u ambijentima koji njegovu
bestijalnost krote, stvaraju kod čitatelja (a zatim i gledatelja) sigurnost i
osjećaj veće slobode. Ona je naravno varljiva, ali bez daljnjega postoji,
dapače, izaziva i suosjećanje. Ono što međutim najjače naglašava suosjećajnost
čitatelja jest sudbina samog Hannibala, koji je na istočnom frontu tijekom
Drugog svjetskog rata morao svjedočiti kanibalizmu: skupina dezertera koji su
zaposjeli dvorac Lecterovih u Litvi držala je Hannibala i sestru mu Mishu
utamničene, da bi nakon što im je ponestalo zaliha hrane, okrutno usmrtili
Mishu i na taj način Hannibala „gurnuli“ prema svojoj sudbi. Priča je to koju
Harris otkriva u romanu Tajna Hannibala Lectera (2006.), čime Harris dodatno podcrtava status
kultnog zlikovca koji nije u potpunosti omražen. Kreirajući kontekst Drugog
svjetskog rata, istočnog bojišta, razaranja nacističkih trupa i sovjetske
protuudare koji su došli u drugoj fazi rata, dodajući potom i vrlo kontroverznu
i kod povjesničara u posljednje vrijeme preispitivanu temu kanibalizma u ratu -
jer u 20. stoljeću, uz Kinu, upravo na području Rusije i Ukrajine nalazimo
glađu i ratom izazvana javljanja kanibalizma još od 1930-ih godina, Harris
stvara novi most empatije prema budućem serijskom ubojici. Njegova ubojstva u Tajni Hannibala Lectera, iako ništa manje okrutna, u
kontekstu priče o nastanku imaju znatno drugačiji odraz na čitatelja.
Počinitelji, okarakterizirani kao dezerteri, lišeni su kolektivnog utega
nacističkih zločina ili zločina Crvene Armije, dakle prikazani su kao ubojice
na vrlo osobnoj razini koja je važna za daljnji psihološki razvoj Hannibala.
 |
| Glumci koji su utjelovili lik Hannibala |
Dakako, Hannibal Lecter je bez ikakve sumnje i
omraženi zlikovac. On bez dvojbe hladnokrvno ubija svoje žrtve, protivnike i
„lovce“, prikrivajući trag, vodeći svoje žrtve u fizičku i psihološku propast.
Njegova zlokobnost je agens pomoću kojeg Harris gradi napetost, akciju,
neizvjesnost i dubinu svojih romana, pružajući čitateljima sve ono što se i
očekuje u fuziji kriminalistike i horora. Riječima Daniela O'Briena, autora
nekoliko tekstova i knjiga o Hannibalu, Lecter je i Dr. Jekyll and Mr. Hyde istovremeno.
Određena „opsjednutost“ likovima kao što je
Hannibal Lecter ima još jednu važnu stranu. Ako Hannibal Lecter i jest
djelomično odgovor na opadanje „društvene normalnosti“, kako je napisao Brian
Moon, ipak to nije čitav odgovor. Uz to se nadovezuje i vješto kreirano stanje
neizvjesnosti kojime je obožavatelje knjiga i filmova dugo vremena privlačio
Harrisov pristup. Naime, interesantno je razmisliti kako u prve dvije knjige,
odnosno prva dva filma, Harris ne daje mnogo pozadinske priče vezane uz lik
Hannibala; njegova motivacija i geneza nagona koje osjeća ostaju nejasni,
zamagljeni. Tim više, razlike između Briana Coxa i Anthonyja Hopkinsa, koji su
jedan za drugim filmski portretirali lik Hannibala postaju jasne, jer niti
redatelji niti glumci (a ni pisac?) nisu bili sigurni njegove pozadinske
motivacije. Ona postaje tek nešto jasnija kroz knjigu Hannibal koju su Harrisovi obožavatelji nestrpljivo očekivali godinama
- Harris nije niti približno ispoštivao rokove koji su mu bili zadani, da bi
gotovo 25 godina nakon prvog romana konačno u Tajni Hannibala Lectera potpuno
razotkrio tajnu o genezi serijskog ubojice, odbacujući interesantno dotadašnju
gotičko-viktorijansku atmosferičnost. Harrisovo „poigravanje“ s javnosti, s
obožavateljima, samo je tijekom godina punilo kolumne, teorije, poticalo
raspravu i domišljanja. Štoviše, dok je Harris iskušavao strpljenje ljudi koji
su svoj novac ulagali u njegov talent pa je redom upisao parišku školu kuhanja
i okušao se u gurmanskom kuhanju, potom pohađao američke konferencije
forenzičara, pratio slučaj suđenja „Il Mostro“, firentinskog ubojice i upoznao
se s detektivom koji je slučaj vodio, dotle su se redale basnoslovne svote za
otkup prava na rukopis, izdavanje i zatim filmsku obradu materijala. Mediji su
slagali filmski tim, Demme, Foster i Hopkins - trio koji se najviše isticao iz
uspjeha Jaganjca - opet je spominjan.
To što je mnoge dugo iščekivana knjiga neugodno iznenadila, što su Demme, a
kasnije i Foster navodno odustali jer im se materijal nije svidio - naročito
naglašeno nasilje, a Foster je smatrala da je autor iznevjerio lik Clarice -
malo je značilo u medijskom smislu. I knjiga i film kojeg je konačno napravio
Ridley Scott doživjeli su financijski uspjeh, a pozornost novina u Sjedinjenim
Državama i Europi bila je na visokoj razini.
 |
| Iako mi je Julianne Moore inače draga glumica, u ovoj ulozi mi je bila jednostavno loša. |
A doista, američka se javnost, počevši od predratnih
godina pa nadalje u detalje sustavno bavila osobama kao što su H. H. Holmes, Ted
Bundy, Charles Manson ili Ted Kaczynski poznat kao Unabomber. U Velikoj
Britaniji nedavno se naširoko raspravljalo o Haroldu Shipmanu ili Robertu Johnu
Maudsleyju. Životi i priče tih su serijskih ubojica razotkrivani kroz manje ili
više ukusne ekspozee, preko moralno upitnih „slobodnih interpretacija“ ili pak
neupitno stručnih analiza psihologa, kriminologa, sociologa i povjesničara,
zatim preko bezbroj televizijskih i dokumentarnih prikaza. Međutim, sve to
ukazuje na fenomene kao što su masovni mediji, globalizacija, različite
definicije moralnosti, ljudske psihe ili naravi - no ne i na neku vremenski
odvojenu posebnost. Devetnaestostoljetni je London mjesecima brujao o Jacku
Trbosjeku. U 9. je stoljeću ulicama Bagdada harao Ali, serijski ubojica koji je
svoje žrtve davio, da bi na kraju prema naredbi kalifa bio javno izbičevan do
smrti, ostavivši za sobom brojne izvore. Bliže, u Francuskoj 15. stoljeća jedan
je od najbogatijih osoba tog vremena, Gilles de Rais, suborac Ivane Orleanske,
u sklopu crnomagijskih rituala ubijao malu djecu - potaknuvši Charlesa
Perraulta da napiše svoju stiliziranu bajku Barbebleu
(1697.). Ništa manje poznata i ujedno mitologizirana ne ostaje i nama bliža ugarska
krvava grofica Elizabeta Bathory.
Točno je ipak i to da pred kraj 20. stoljeća u filmovima sve češće gledamo par
serijski ubojica-žrtva (te eventualno lovac), kako kaže Vivijana Radman.
 |
| Da ne ostane nespomenut - American Psycho |
Film
i televizija dakako kao vizualni mediji mitovima pridaju novu dimenziju. Iako
smo u 21. stoljeću ušli u takorečeno slatko-kiselu fazu dominacije superjunaka i nadnaravnih zlikovaca, pa svjedočimo i
velikom filmskom oživljavanju vampira, vukodlaka i ostalih mitsko-povijesnih bića
u najrazličitijim kontekstima, Hannibal Lecter je u odnosu na sve to još uvijek
izdvojen fenomen - nedavno ga je i Američki filmski institut stavio na prvo
mjesto top-ljestvice filmskih negativaca. Prvo, Lecter, kako u Harrisovim
knjigama tako i u filmovima i seriji, ima snažne temelje u realnosti i realnom,
ali budući da se radi o fikciji, nije ovisan o činjeničnom razvoju o kojem više
ili manje ovise svi biografski filmovi serijskih ubojica. Drugo, poput nekih
ranijih televizijskih serijskih ubojica, recimo Langovog Hansa Beckerta (i
nezaboravne uloge Petera Lorrea u filmu M, koji je obilježio
weimarsku kinematografiju), Hannibal je manifestacija jednog šireg konteksta,
gotičkog mračnog i hladnog svijeta, u kojemu on odudara samo u pojedinim
segmentima od likova koji su predstavljeni kao „pozitivniji“ ili „negativniji“,
ali su u psihološkom smislu skoro jednako neuravnoteženi, na rubu ili skloni
skretanju s puta. Na taj način dolazimo i, kao što oslikava i ovaj tekst, do
treće bitne točke, a to je da se u fokusu ne nalaze ni akcija općenito niti
kriminalistička priča koliko psihološki profili, preispitivanje granica
moralnog i amoralnog, onog što smatramo „zdravim“ i onog što je „bolesno“,
čovjekove psihološke stabilnosti i nestabilnosti, dobrog i zla. A potom je tu i
raznovrsnost koja je na početku ovog teksta istaknuta, a koja posebnu dimenziju
upravo dobiva na filmu i televiziji. Svaki je film o Hannibalu, pa i serija,
međusobno povezana, ne samo kroz osobe kao što su Dino De Laurentiis (dugoročni
producent i poznati talijanski filmski mag), a opet oni čine i jedinstvene,
radikalno različite cjeline. Zbog toga se godinama po forumima, portalima i
raznim filmskim časopisima vode dalekosežni razgovori o tome je li Julianne
Moore lik Clarice Sterling upropastila ili je pak upravo njena izvedba vjerna
Harrisovoj odluci o sudbini njegove junakinje, koja je kako Benjamin Szumskyj
piše bila predobar lik da je zadesi smrt, ali nije mogla niti nastaviti
„živjeti sretno“, je li Anthony Hopkins dao definitivnu glumačku izvedbu
Hannibala, ili je primjerice realističan portret Briana Coxa mnogo dublji, odudara
li film Michaela Manna previše od književnog predloška ili ipak nudi originalan
autorski pristup poduprijet književnim predloškom? To su samo neka pitanja koja
se otvaraju iz bogatog filmskog materijala koji je tijekom tri desetljeća
stvoren na Harrisovim temeljima.
 |
| Brian Cox i Anthony Hopkins |
Prvo
filmsko pojavljivanje Hannibala događa se 1986. u vrlo zanimljivom i pomalo
zaboravljenom Manhunteru
Michaela Manna. Taj je prikaz Harrisov mračan gotički svijet smjestio u nove
koordinate klasične pop-kulture 1980-ih; Mann, kao čovjek iz kultne serije Miami Vice, djelomično je prenio
atmosferičnost serije, inzistirajući na snažnom koloritu (toplo-hladne boje,
mračni tonovi), bogatoj muzičkoj podlozi (Iron Butterfly, Red 7, Shriekback),
zanimljivim modernističkim interijerima, itd. Sam Hannibal Lekter (kako je
napisan u tom filmu) pojavljuje se (glumi ga iskusni Brain Cox) vrlo kratko,
iako u film unosi dodatnu dinamiku, zbrku i zaplet - kako je to i kod
Harrisovog predloška, u kojem je ipak jače naglašen. U usporedbi s njime,
filmski remake/reinterpretacija Red Dragon (2002.) okuplja zvjezdanu glumačku ekipu, sniman
je u neoklasicističkim i/ili neogotičkim ambijentima, naglašeno je deskriptivan,
a nadasve nastoji biti pedantan u prenošenju književne materije na film, dok
Anthonyju Hopkinsu znatno povećava ulogu. Manhunter je sniman pod skromnim
uvjetima i nije predstavljao značajniji uspjeh kada su kino blagajne u pitanju,
a Red Dragon je
svojim snažnim marketingom i atmosferom koja se oko njega stvarala napadao ozbiljno
box-office. Dok se Mannov Manhunter
pouzdaje na podkontest, fine nijanse, suptilne poruke i vizualnu „rječitost“
(naročito jasna kod Coxa i Toma Noonana koji glumi Dollarhydea), film Bretta
Ratnera se odlučuje dublje razraditi priču, prenijeti jasnu poruku o
podrijetlima i prošlosti glavnih protagonista. S druge strane, Oscarima
nagrađivan Silence of the
Lambs (1991.) predstavio je tada vrlo moderan koncept
napetog kriminalističkog horor-trilera, propagirajući sasvim novu vrstu
junakinje u mladoj Clarice Starling (Jodie Foster). Odmičući se od dotadašnjih
dominantnih obrazaca prikazivanja ženskih glavnih junaka, lik Clarice Starling
nije niti tipična filmska ljepotica niti Sigourney Weaver u Osmom putniku (Alien), već produbljuje položaj
mlade početnice-policajke koji je nešto ranije Kathryn Bigelow prikazala u Plavom čeliku (Blue Steel). Starling predstavlja mladu,
ambicioznu, naučeno pametnu, ali vrlo domišljatu buduću agenticu, koja je zbog
svog spola i životnih uloga predmet različitih seksualnih i seksističkih, dakle
psiholoških, pa i fizičkih pritisaka. Njeno podrijetlo i neiskustvo čine je
dodatno labilnom, slijedeći tako po položaju vrlo krhko mjesto glavnog junaka
koje je Harris prije Starling namijenio Willu Grahamu. Dok kritičar Stephen
Fuller opisuje kako je to Starling postala „nacionalni totem“, ikona feminizma
jednog vremena, Roger Ebert u filmu Jonathana Demmea uočava izuzetno vještu, a
često tešku adaptaciju književnih elemenata na film, nudeći gledateljima jednu
galeriju ljudskih fobija umotanu u priču o ljepotici i zvijeri kroz vizualno
atraktivan i uzbudljiv film. Hannibal (2001.) Ridleyja Scotta serijal vodi u drugačiji
ambijent mistične Italije - Firence, uvodi neke do tada samo spominjane ili
posve nove likove, gledateljima u ublaženoj verziji (u odnosu na knjigu)
predstavlja „novu“, promijenjenu Clarice Starling. Zanimljiva kinematografska
slika, esteticizam koji nikad nije blizu kiču Ratnerovog filma, ali nije niti
na tragu Mannovog, filmu daju neke posebne odlike. Iako dijeli sudbinu dugo
iščekivane Harrisove knjige, pa se smatra podbačajem, filmski nastavak Jaganjca ustvari nudi proširenje
utvrđenog svijeta i likova, uz nekoliko teško upečatljivih scena koje se teško
mogu zaboraviti. Scotta posebno zanima morbidan i izvitoperen pogled serijskog
ubojice, koji kroz hranu i kuhanje, odnosno konzumiranje spravljenog postavlja
vlastiti vrijednosni sustav, zapravo izražava paletu svojih osjećaja, od mržnje
ili užitka do mnogo suptilnije izražene ljubavi prema ženi, koja uključuje i
bolesnu ideju stvarne konzumacije fizičke privlačnosti. Hannibal Rising
(2007.) Petera Webbera vjerojatno je najslabiji film serijala, ali gledatelje
opet vodi u nov kontekst, ovog puta Drugog svjetskog rata i poslijeratne
Europe, nudeći uvid u fenomen „stvaranja“, odnosno nastajanja serijskog
ubojice. Interesantan je taj Webberov film i radi kritika, koje su film
napadale i komentirale njegov podbačaj u zaradi. Osim što nije privlačio pozornost
relativno nepoznatom nehollywoodskom glumačkom ekipom, mnogi su navodili kako
je s jedne strane pokušaj ocrtavanja ljudskih okolnosti pod kojima Hannibal
postaje ubojica bio neuspješan i nezanimljiv, a nadasve se komentiralo i kako u
svijetu globalnog terorizma nakon 11. rujna možda više nema mjesta za
odobravanjem zlikovaca, za proučavanjem anksioznosti. Tako je, činilo se, jedan
serijal završio.
 |
| Hannibal Rising |
Dok
se, čini se, na neko vrijeme književni, a time i filmski niz o Hannibalu
Lecteru zaustavio, godine 2013. s emitiranjem je započela televizijska serija u
čijem nastanku sudjeluje ovog puta Martha De Laurentiis (jer Dino je uvijek
govorio o mogućnosti snimanja vlastite interpretacije Hannibala, bez Harrisa
koji je sporo radio na predlošcima), a čiji je tvorac Bryan Fuller. On poznatim
likovima daje nov elan i kontekst, gradeći na Harrisovim predlošcima vlastitu
verziju svijeta. Motivi Williama Blakea i gotički ambijent zamijenjen je s
interesantnom atmosferom kiča i groteske koja u prvi plan stavlja estetizirane
ili pseudo-estetizirane elemente hladnokrvnog serijskog ubojice. Zanimljivo je
promatrati i neizbježnu usporedbu Harrisovog materijala i Fullerove adaptacije.
Osim što je ponovno izazvana velika pozornost na internetu na kojem se do u
detalje prave komparacije, ona otvara i čini se i neka zanimljiva pitanja. Osim
što je Harrisov materijal vrlo imaginativno rekontekstualiziran/reinterpretiran
(naročito se to odnosi na promjenu spola nekolicine likova), nezaobilazno je
promatranje žanrovske usmjerenosti serijala i već ranije spomenute psihološke
profilacije glavnog (pozitivnog) protagonista. Prvo, čini se da Hannibal reinterpretira čitav žanr
horora. Kako su neki kritičari nedavno primijetili, horori koji se prikazuju na
televiziji (Hannibal, The Walking Dead, The Following),
grade napetost i ne boje se eksplicitnog nasilja, grozota i grotesknog; sve to,
a da pri tome nisu štrašni u klasičnom smislu. Budući da je The Following
otkazan (i mislim da nitko ne žali), ostaje na TWD-u i Hannibalu da dalje
proučavaju ovaj žanrovski iskorak. Svakako, Fullerov esteticizam nudi zanimljiv
okvir unutar kojeg se razvija radnja strave, napetosti i kriminalistike;
njegova su poprišta zločina gotovo sukladna slici koju povjesničar umjetnosti
analizira i dešifrira, parafrazirajući članak u on-line časopisu The Artifice, u
vezi s time dolazimo i do druge točke. Willa Grahama koji je i po treći puta
filmski/televizijski interpretiran. Kao pravi „čitatelj umjetnosti“, Will
Graham prikazan je ovoga puta manje realistično. Povezan sa svijetom fantazije
i imaginacije, udubljen u vlastitu vještinu koja je gledateljima prezentirana
na zanimljiv, iako pomalo plošan način; usporedbe radi, William Petterson je u Manhunteru portretirao Grahama koji je
istraživač i koji pedantnim radom, samostalnim „snimanjem“ prostora, okoline i
detalja dolazi do analitički utemeljenih zaključaka koji usmjeruju njegove
misli. Tok misli na taj je način ključan u psihološkom razvoju lika. S druge
strane, televizijski Will Graham mnogo je labilniji i zbog svoje slabe veze na
hunamoj razini s ostalim likovima, osim Hannibala, manje je blizak
gledateljima. Na kraju, ostaje možda (naravno, radi se o pravnoj zavrzlami,
kako je često slučaj s takvim velikim projektima) prilika da proučimo preko
serije Hannibal
konačnu sudbinu Willa Grahama koja bi ga mogla odvesti i pretvoriti u još jednog
serijskog ubojicu (s čime serija i koketira od samog početka), otvarajući vrata
za ponovno uvođenje mlade Clarice Starling.
 |
| Scena iz filma Manhunter |
Miješaju
se u Hannibalu
motivi grotesknosti samog ubojstva i „izlaganja“ čina u javnosti kakve smo
mogli uočiti kasnije i u seriji True Detective, zatim morbidne scene psihološke ili
fizičke torture u kojima je gledatelj namjerno suočen s banalnošću takvih
zločina, dodatno uvučen ili pak stavljen na mirniju distancu, potom svojevrsna
moderna obrada Trimalhionove gozbe, djela antičkog pisca Publija Petronija Nigera -
Gaja Petronija, odnosno s time povezanim temama društvenih norma, hedonizma,
dekadencije, itd.
Jer hrana, fetišizam gozbe i procesa pripreme hrane, koji je naglašen u
Fullerovom serijalu, Hannibala-kanibala (glumi ga izvrsni Mads Mikkelsen)
prikazuje u novootkrivenom fullerovskom esteticizmu serijala, čineći od
kanibalizma još jednu psihološku igru, kako s glavnim protagonistima serije
tako i s gledateljima. Gledatelj je suočen s ambivalentnim osjećajima: jasna
odbojnost tog civilizacijski neprihvatljivog čina kanibalizma, vizualnom smislu
nije podržana, jer je prikaz najčešće lišen bilo kakve bestijalnosti, koju su
na potpuno različit način primjerice u pamtljivim scenama i Scott i Webber u
spomenutim filmovima jasno prikazali, već naprotiv prikazuje dendijevskog
Hannibala Lectera u hladnom, ali ipak strastvenom, preciznom i dramatiziranom
procesu pripremanja različitih kulinarskih izazova, nastojeći ponekad dalje
istražiti Scottov motiv povezanosti kulinarstva i seksualnosti, dakako često
vabeći od gledatelja pitanje - što ili koga on to uistinu kuha?
 |
| Hannibal |
Ahrana u Fullerovoj seriji je ozbiljna stvar. Iako je ona rekvizit i upotpunjuje
scene, upravo je fascinantno koliko je vremena utrošeno na osmišljavanje tog
aspekta serije. Za sve se brine Janice Poon, stilist hrane. Kada dobije
scenarij za nadolazeću epizodu, prvo što napravi je označivanje svih dijelova u
kojima se nalazi hrana. Nakon toga kreće prava akcija. Serija se snima u
Torontu i tamo mora nabaviti sve namirnice. Zadatak joj je vrlo često izazito
bizaran i morbidan. Kako bi često hrana u Hannibalu trebala biti ljudskog
porijekla, upušta se u izučavanje ljudske anatomije i usporedbe sa životinjskom
kako bi odabrala komade mesa koji bi najuvjerljivije prezentirali situaciju. I
ako ste se pitali, ljudsko meso nema okus po piletini. Barem ako je suditi po
Williamu Seabrooku, američkom istraživaču, putniku, novinaru i – kanibalu. Ima
okus po teletini. Kulinarski savjetnik je poznati španjolsko-američki chef José Andrés, koji je sa
zadovoljstvom pristao na ponudu, dok Janice Poon priprema hranu i pomaže
Mikkelsenu u interpretaciji vještog i sofisticiranog kulinarskog i gurmanskog
stručnjaka. Kao što sam već spomenula u tekstu o Igri prijestolja, kod
stiliziranja hrane su dvije opcije: jesiva i nejestiva hrana, ali mora
izgledati savršeno. Stoga su uobičajeni materijal i ljepilo, kistovi, sprejevi
u boji, čačkalice, štapići...
 |
| Skica za izgled hrane u s01e02 - Janice Poon |
Problem s kojim se Poon susreće je i taj da hrana
često upravo mora biti jestiva. Sjetite se samo brojnih scena večere u seriji!
Također, hrana mora izdržati satima pod svjelima reflektora jer se ne može
predvidjeti kada će točno na red doći snimanje upravo te scene. Bizarnost
cijele situacije najbolje opisuje sljedeći problem s kojim se poon susreće već
od prve epizode, prigodno nazvane Apéritif. U scenariju je bila scena u kojoj Hannibal
priprema večeru od ljudskih pluća i u jednom trenutku ih kuša. Dva su problema
tu. Prvi je i više nego očit i ne treba gi napominjati. Drugi problem je kušanje
sirovih iznutrica. Da stvar bude kompliciranija, Hannibal ta pluća u sceni
dosta obrađuje na dasci za rezanje tako da moraju biti u potpunosti vidljiva.
Dakle, trebalo je osigurati lažna, a opet jestiva pluća. Prva ideja je bila
kruh umočen u jaja. U početku je izgledalo obećavajuće, a onda ga je morala i
skuhati kako Mikkelsen ne bi jeo sirova jaja. Sve je posivilo i morala je
odustati od te ideje. Sljedeća je uključivala želatinu, ali i to je odbačeno
jer je ta „pluća“ ipak trebalo stvaiti u vruću tavu u kojoj bi se želatina
rastopila. Na kraju je pobijedila mortadela, koju je dodatno na određenim
jestima obojala prehrambenim bojama! Kako hrana treba biti izdržljiva, svjedoči
i činjenica da je ta scena snimljena iz 15. pokušaja. Ove sjajne priče iza
scene, kao i skice koje Janice poon radi za svaku scenu, možete detaljno
proučiti na njezinom blogu Feedinig
Hannibal.
| pluća = mortadela |
Ostalo
je još toliko tema koje se mogu pokriti, no mislim da je i ovo bilo dovoljno.
Ono o čemu nisam previše pisala je sam Bryan Fuller i njegova estetika i
posebnost serija koje radi. No, bit će još barem jedan tekst o njemu i to
uskoro :) Na kraju, što je vama najdraže
iz cijelog serijala o Hannibalu? Moji favoriti su film Manhunter i, naravno, tv serija Hannibal.
Konačno,
donosim vam jedan recept viđen u samoj seriji, u drugoj epizodi prve sezone – Amuse-Bouche – u
kojoj Hannibal prvi put na večeru pozove Jacka Crawforda.
Svinjetina s umakom Cumberland
2-3
osobe
za
meso:
-
oko 0,5 kg svinjske
pisanice/lungića
-
100 g maslaca
-
sol, papar
-
po izboru: dijon senf, peršin,
majčina dušica
umak:
-
225 g svježih ili smrznutih
malina
-
sok i korica jedne naranče
-
230 ml porta (nisam imala porto
pa sam stvaila najslađe crveno koje sam imala)
-
1 - 2 žlice džema od ribizli (ako
je moguće crvenih radi boje)
Priprema
mesa:
- Maslac,
sobne temperature, „pretvorite“ u aromatični maslac: u njega umiješajte
gore navedene sastojke i oblikujte sve to u jednu kuglu. Zatim sve to
utrljajte u meso. Meso prvo pecite 10 minuta u pećnici zagrijanoj na 220
°C, a zatim temperaturu smanjite na 160 °C i pecite idućih 50-80 minuta
(ovisi o komadu mesa – meni je trebalo nešto manje od 80 minuta).
- Kada
je meso gotovo, izvadite ga na dasku za rezanje i prekrijte alumnjiskom
folijom. Neka tako stoji 10-15 minuta prije samog rezanja.
- Uz
meso možete u pećnici pripremiti i razno povrće koje želite i volite –
krumpir, mrkva, gljive... Ili skuhajte mahune. Izbor je neograničen.
Priprema
umaka:
Sve
sastojke stavite u lončić i kuhajte dok se tekućina se reducira i ne dobijete
lijep umak, ali opet ne pregust. Na kraju ga možete dobro procijediti.
recept
je zbilja jednostavan, zahtijeva vaš minimalan trud, a opet je jako ukusan.
Bonus
recept!
Voliteli mozak? Jeste li ga ikad probali ili vam je to u potpunosti neprihvatljivo?
Jednom sam se sama odvažila i odlučila ignorirati činjenicu da jedem mozak.
I... nisam požalila. Pa ako vam sama pomisao nije previše neugodna, ovo su dva
načina na koja ga ponekad pripremam (a vjerojatno su i najčešća). Ako ste
gadljivi, ovo sigurno nije za vas.
Pohani
mozak
Mozak
(svinjski, teleći) dobro očistite od žilica. One su kao opna pa ih samo treba
zahvatiti i povući. Pola kilograma je već sasvim dovoljna količna s kojom
možete dosta toga napraviti za 3 do 4 osobe. Nakon toga, znate kako ide, brašno
– jaja – krušne mrvice. S njim je u ovom slučaju malo teže raditi jer ga je
teško oblikovati u čvrstu masu, ali smjesa za pohanje će ga „učvrstiti“. Pržite
na ulju dok ne poprimi zlatnu boju.
Mozak
na popečcima od kruha
Na
maslinovom ulju malo izdinstajte luk. Zatim na njega dodajte mozak i ispecite
ga/poprižite. Neće mu trebati dugo. Posolite i popaprite. Kada je gotov,
maknite ga s vatre i umiješajte u njega jedan žumanjak. Na kraju pospite
peršinom i stavite na popečke od kruha (koje ste napravili na kasičan način –
kruh umočen u smjesu od jaja i mlijeka i prepržen na ulju).
Literatura:
Barkman, Adam i ostali (ur.). The Culture and Philosophy
of Ridley Scott. Lexington Books, 2013.
Ebert, Roger, „The Silence of the Lambs Movie Review“, Chicago Sun, 14. II. 1991. (internet format).
Fuller, Stephen M. „Deposing an American Cultural Totem: Clarice Starling and Postmodern Heroism in Thomas Harris's Red Dragon, The Silence of the
Lambs, and Hannibal“, The Journal of Popular
Culture 38/5 (2005.).
Gompf, Michelle Leigh. Thomas Harris and William Blake: Allusions in the
Hannibal Lecter Novels. McFarland, 2013.
“In Defence of
Hannibal and It’s Use of Gore”, The
Artifice.
Kern, Stephen. A Cultural History of Causality: Science,
Murder Novels, and Systems of Thought. Princeton University Press, 2009.
Radman, Vivijana. „Serijski ubojica kao filmski junak“, Kruh i ruže - časopis za feminističku
teoriju, 14 (2001.).
Simpson, Philip L. Making Murder: The
Fiction of Thomas Harris. Greenwood Publishing, 2010.
Szumskyj,
Benjamin. Dissecting Hannibal Lecter: Essays on the Novels of Thomas Harris.
McFarland, 2008.
Objavi komentar
Desert :)